Kada bi netko umro, odrezali bi mu prste, osušili ih na vatri, a nakon toga bi ih nanizali na ogrlicu. Cilj ovakve ogrlice je bio pokazati koliko se tuguje za pokojnikom, a takva bi ogrlica ujedno služila kao talisman protiv bolesti i drugih zala. Posebno bi štitila od pogibije tijekom ratovanja. Papua je do dolaska prvih bijelaca bila potpuno izolirana zemlja. Težak i neprohodan teren s više od osamsto klanova koji govore svaki svoj jezik i međusobno se ne razumiju, a kontinuirano vode borbu s drugim klanovima oko zemlje, uz tradicionalni kanibalizam. Papua se danas još uvijek koristi s preko osamsto jezika, a službeni i zajednički jezik je pidgin i motu.

O kanibalizmu su ostale samo priče i nedavno uhapšeni posljednji vjerski kanibal. Izoliranost i dalje velika, pa se od kraja do kraja zemlje može samo avionom. Jedine ceste su one između Leeja na obali i Kopiaga u planinama u dužini nekih šesto kilometara i obalna cesta koja povezuje glavni grad Port Moresby s mjestima Kuplano i Kerema dužine oko četiristo kilometara. Ovakva velika izoliranost, osim različitih jezika, iznjedrila je i više od dvjesto različitih kultura. Nekada su se ti običaji mogli vidjeti samo unutar jednog klana ili za vrijeme ratovanja. Danas se organiziraju festivali kako bi se ta tradicija sačuvala i kako bi se privuklo turiste. Turista ovdje ima vrlo malo, pa je tako na najvećem festivalu u Goroki bilo tek jedva sto i pedeset stranaca, a od toga su većina bili profesionalci, fotografi, snimatelji ili novinari.

Ustali smo rano jer nam avion za Goroku iz Port Moresbyja ide u devet sati, a prijevoz do aerodroma nije baš pouzdan. Na aerodromu smo proveli ukupno osam sati. Svaki sat su nam odgađali let, da bi oko dva javili da se moramo prebaciti na drugi let koji polijeće u pet sati. Ovdje su kašnjenja svakodnevnica i prilikom organizacije treba dobro voditi računa o povezivanju letova. Na kraju smo ipak poletjeli u najneobičnije oblake koje sam ikada vidio, a samo ove godine sam letio više od dvadeset i sedam puta. Kao da je neki umjetnik na paletu želio nacrtati sve vrste oblaka što postoje. Svi oblici i sve boje bili su tu. Ovakvi trenuci jedan su od razloga zašto volim zaviriti i u najskrovitije kutke majčice zemlje. Nakon samo pedesetak minuta spustili smo se u centar Goroke.

Pista se nalazi u centru grada, ili se možda grad razvio oko piste, tko zna. Pravo iznenađenje za mene nije bila divljina, jer je okolna šuma dosta posječena, već to što uz banane rastu neke vrste crnogorice i, što je još čudnije, temperatura je samo oko 25 Celzijevih stupnjeva. Ovdje nema taksija jer je mjesto malo, pa smo se morali snalaziti na putu do motela. Skoro nitko nije čuo za motel Diwai u kojemu smo telefonom rezervirali sobu. Tek nakon nekog vremena nalazimo osobu koja to zna. Motel je nov i malo izvan mjesta, pa malo ljudi za njega zna. Do njega su nas besplatno odvezli ljudi iz rent-a-cara i usput se reklamirali. Hvala im na tome. Obilat doručak u krevet i simpatična Anita, vlasnica motela koja će nas potpuno razmaziti. Kuha savršeno, pa ako tako nastavimo, bit će i kila viška. Dala nam je i susjeda Juniora za pratnju jer sigurnost nigdje u Papui nije zadovoljavajuća. Nerijetko se događaju oružani prepadi na cestama. Otišli smo u prvo selo izvan Goroke. Ovdje su ljudi izuzetno ljubazni i potpuno ruše predrasude o Papuancima, iako smo svjesni da zbog velikog siromaštva ima i puno onih koji nemaju izbora nego preživljavati zahvaljujući kriminalu. Svi nas pozdravljaju, a i mi njih, rado nas primaju u kuće i vole se slikati. Uspeli smo se na brdo Agopeha iznad sela kako bi se snimila Goroka. Pogled na dolinu gdje se smjestila Goroka je poseban. Brojne kuće u gradu, ali i po cijeloj dolini uklopile su se u zeleni okoliš, pa ovdje više nema prave i netaknute prirode, ali nema ni pravog grada, samo nepravilna zeleno-crvena šahovska ploča.

Jedini prirodni prostor koji se čuva poput malog nacionalnog parka je jedan vrh obližnje planine na kojemu se zadržala prava gusta oblačna šuma koja je i danas zavijena u maglu. Ovdje je nemoguće vidjeti bilo koju životinju, pa i običnog kukca. Već mala djeca, čim su u stanju nategnuti luk, idu u lov, a često im društvo prave psi, koji si i inače moraju barem pedeset posto hrane sami uloviti.

Ovdje se sve jede, od crva do guštera, a ono što se ne jede, koristi se za ukrašavanje na raznim svečanostima. Kape od krzna ili tisuće zelenih buba sasvim su uobičajene, ali ipak dominiraju ukrasi od perja rajskih ptica. Ujutro nas je dočekao Junior kako bismo otišli snimiti događaj koji se odvija u svakoj obitelji samo jednom u životu. Kada se paru rodi dijete, a njihovi roditelji su stari, prije nego što umru mora se napraviti 'head giving', proslava s pjesmom i plesom (Sing Sing) i brojnim svinjama pečenim u zemlji na kraju koje ih svi iz klana daruju. Zbog brojnosti sudionika, na proslavama iskopaju se velike rupe u zemlji i u njih se polože palmini listovi, a na njih raspolovljena svinja s povrćem koje se prekrije palminim lišćem, a na sve to se stavi velika gomila užarenog kamenja. Kad se kamen ohladi, hrana je gotova. Pleme u kojemu smo bili je Okiufa i jako su nas srdačno dočekali. Život se ovdje odvija oko poljoprivrede i žena.

Žena se mora platiti, i to najmanje 2.000 kuna, što je za ljude koji žive izolirano u šumi i nemaju nikakve mogućnosti zarade novca astronomska cifra. Mnogi se žene na veresiju, pa im brak nije pravovaljan dok ne plate ženinoj obitelji. Zadnji rok za podmirenje duga je kada prvi sin stasa do dobi za inicijaciju, što je negdje između 10 i 14 godina. Paralelno sa sakupljanjem novca, uzgajanju se svinje, kako bi se mogla na kraju pripremiti velika gozba za cijelo selo. Ovdje mnogi pola života rade samo da bi imali ženu. Ljude ovdje slobodno možemo nazvati divljacima mekoga srca. Ne možeš hodati bilo kuda, a da stalno ne govoriš 'gud moning'. Svi su dobrodušni i ispod mrkog i grubog lica skoro uvijek proviri nježan osmijeh. Iako su ovdje fizionomije izuzetno grube, u Goroki sam upoznao i jednu prekrasnu ženu, visoku i elegantnu kao da je iz prospekta za neki egzotični otok, s nezaobilaznim cvijetom hibiskusa u kosi.

Muškarci su posebna priča, grubi izgled i držanje, a onda ih vidimo kako se međusobno drže nježno samo s dva prsta dok hodaju jedan pored drugoga. Odmah poslije doručka odveli su nas na Sing Sing festival za koji su nam rekli da počinje u 8 sati. Tek u 10 sati su počele ulaziti grupe. Ovdje vrijeme ne znači ništa. Teško je opisati šarenilo i ljude u svemu tome. Jedino slike možda mogu reći nešto više. Na veliki travnati teren ulazi grupa po grupa, svaka različita od one prethodne. Bubnjevi, ples i pjevanje prava kakofonija zvuka, pokreta i boje. Šarenilo koje je potpuno zaokupilo sva naša osjetila. Neke grupe su premazane mješavinom ulja, jedne mirisne biljke, pa je ugođaj nevjerojatan. Što snimiti u ovom kaosu, teško je odlučiti. Puno lakše je bilo prije dva dana snimati malu grupu s kojom smo proveli neko vrijeme.

Festival traje dva dana, pa smo drugi dan sat kasnije krenuli na njega i stigli točno na početak. Isti kaos kao i jučer, samo što je danas izašlo sunce, pa je teško raditi. Zasitio sam se svega nakon nekoliko sati tog šarenila i zbrke. Kad je završio glavni službeni dio, pustili su lokalce u teren. U međuvremenu, izvan terena je nastala tučnjava, ili bolje rečeno kamenovanje, u kojemu je sudjelovalo više stotina ljudi. To je trajalo oko pola sata s usponima i padovima. Na kraju je netko i zapucao. Tri ili četiri hica su ispaljena. Srećom sam naletio na ženu koju sam jučer upoznao u njezinom lodgeu. Ona živi ovdje već dvadeset godina i poznaje prečice, pa sam s njom i njezinim društvom sigurnim putem pješke krenuo u motel. Ljudi ovdje imaju nizak prag tolerancije na alkohol, pa je zabranjeno piti na javnom mjestu, a zbog toga ne postoji boca piva od pola litre, već samo male od 0,3 litre.

Koliko god su ljudi ovdje dobri, toliko im je i nizak prag za agresiju. Prijeđi preko moje međe i ubit ću te. Na promjenama nabolje ovdje radi velik broj misionara i praktički nema nijedne kršćanske crkve u svijetu koja ovdje nema svoje predstavnike. Njihov se trud vidi na svakom koraku u promjeni ponašanja ljudi, ali nažalost i s povremenim žrtvama, jer najteže je mijenjati ljudski karakter. Ljudi su po svemu najsličniji škorpionima, pritisne li ih se previše, ubost će te, a ako to ne mogu, ubost će sebe. Vrijeme ovdje leti dvostruko brže i približila se posljednja šetnja Gorokom. Zamijenio sam neke stare košulje i majice koje sam ponio od kuće za tri originalna etno suvenira. Ovo je jedno od rijetkih mjesta gdje se suvenirom smatraju originalni predmeti koji su do jučer bili u upotrebi. Nažalost, mislim da će i to nestati u sljedećih pet godina, čim se pojavi malo veći broj turista.