Novinar u redakciji kulture HTV-a Dražen Ilinčić, koji se u svojoj novoj knjizi 'Posljednji korak' između ostalog dotiče teme svog života obilježenog neugodom zbog homoseksualnosti, u razgovoru za tportal naglašava da spolna orijentacija nije izbor, već je dana rođenjem, poput boje očiju, a objašnjava i zašto je loše to da se odnos između dva muškarca naziva brakom
Već na samom početku razgovora Ilinčić naglašava da nema potrebe zajednicu homoseksualnih osoba nazivati brakom te da je vrlo loše to da se gay brak približava heteronormativnom modelu.
Gay zajednica, konkretno govorim o muškoj, ima specifičnu supkulturu koju je formirala 70-ih godina i koju bi trebalo poštivati. U njoj postoji mjesto za brak, zajednicu, partnerstvo, koje treba dobiti sva prava, ali ne treba ga izjednačavati s heterobrakom. Apsolutno sam za to da se poštuju sva prava, poput nasljeđivanja, posjeta u bolnici i sve ostalo, ali zajednica dva muškarca ne mora imati naziv brak. Neka ima neki autentičan naziv koji podržava naš stil života, naš način razmišljanja, koji ne mora nužno biti i nije isti kao u zajednici muškarca i žene', smatra Ilinčić.
Iako način života heteroseksualaca i homoseksualaca može biti drugačiji, ne znači da se ne mogu razumjeti i tolerirati, smatra novinar. Upravo na svom primjeru objašnjava to: 'Moji heteroseksualni prijatelji uživaju u mojim homoseksualnim pričama o mom načinu života, njima je to nešto novo i zanimljivo. Ali ne traže od mene - Dražene, ajde ti sada živi kao i mi.'
Na pitanje kako se nosi sa svakodnevnim ispadima netrpeljivosti prema LGBT zajednici, kaže: 'Mislim da je to prolazno i da su te izjave isprovocirane polarizacijom i ne bih volio da to krene u nekom gorem smjeru. Ipak, ne smatram da će to biti trajno. Vjerujem da će hrvatsko društvo ipak pokazati otvorenost prema gay populaciji premda je to teško postići jer je ono jako zatvoreno. Primjećujem strah i bojazan ljudi više nego prije pet, šest godina. Mislim da je slobodno izražavanje spolne orijentacije sve dalje, a ne sve bliže.'
I dok spominje Berlin kao najljepši grad za gay populaciju jer ima prostora za sve vrste izražavanja, od seksualnosti do emocija, i sam priželjkuje da i Zagreb s vremenom počine težiti takvom liberalnom modelu. Ali kako?
'Društvena pitanja se nastoje rješavati na površini. Mislimo da smo, ako donesemo neke zakone, time sve riješili. Stvari treba rješavati na puno dubljoj razini, dakle odgojem i školom. Jedna od najstrašnijih stvari je to kada se kaže da se ne smije govoriti o homoseksualnosti u školama jer se ona tako promovira. Mladog ćemo čovjeka najbolje odgojiti tako da mu još u predškolskoj dobi kažemo da je svaki oblik života prirodan i da nipošto nije u redu vrijeđati nekoga ako je drugačiji, bilo po rasi, vjeri, spolu, bilo orijentaciji, a ona nije opredjeljenje, jer se za spolnu orijentaciju nitko nije opredijelio, već je ona dana kao boja očiju, kao i sve ostalo. Čovjek to ne može promijeniti, a i žalim čovjeka koji bi je želio promijeniti jer to znači da se toga duboko srami', objašnjava i zaključuje temu oko nadolazećeg referenduma:
'Ako ne objasnimo osobi koja se nekome obraća s 'pede*****' da to nije u redu, onda možemo donijeti tri milijuna zakona, ali ćemo imati skrivenu homofobiju.'