Djeca su, koliko god bila mala i nemoćna, cjelovita ljudska bića poput nas odraslih. Imaju svoje potrebe, ali i svoje želje, prohtjeve, osjećaje i hirove. Razmislimo samo koliko sebi ostavljamo prostora za promjene. Na dijetu krećemo od ponedjeljka pa tako svaki tjedan, s pušenjem je još gore. A od svoje djece očekujemo da se pridržavaju naših pravila i nemaju ispade bijesa jer nismo poštivali sve njihove želje. Potrebno je da maknemo 'uzde' i posvetimo se izgradnji odnosa s našom djecom, piše Sunčana Rokvić, magistra psihologije, za portal InsideOut.hr. U početku će to biti tako da ih pratimo i zadovoljavamo njihove potrebe. A kasnije će oni pratiti nas i usvajati neke naše stavove i vrijednosti u životu. Najveća mudrost od svega je dopustiti našoj djeci da budu ono što jesu, neovisno o našim željama i zahtjevima. Ako poštujemo djetetovu individualnost i samostalnost, nećemo ga time razmaziti ili odgojiti delikventa.

Za odnos roditelj - dijete odgovoran je roditelj

Preuzimanje odgovornosti za odnos kakav uspostavljamo s djetetom u potpunosti je roditeljska zadaća. Umjesto da discipliniramo djecu, pobrinimo se da odgovorno zadovoljavamo njihove potrebe i znamo koje su to njihove želje koje nisu dobre za njih. Naravno da nećemo djeci dati slatko svaki put kada to žele, jer to nije dobro za njih. No njihovo razumijevanje i manji protest postići ćemo dobrim odnosom, a ne prijetnjama i kaznama poput: neću ti kupiti ili ići ćeš u svoju sobu. Važno je da dopustimo djeci da budu samostalni onoliko koliko je to u redu za njihovu dob. Primjerice, djetetu od četiri godine možemo prepustiti odluku o tome što će obući, čak i onda kad se obuče poput klauna, u neusklađene boje.

Djetetu se to sviđa, a to što se boje ne poklapaju, problem je nas odraslih. Ako je djetetu vruće, onda mu je vruće. Naravno da ćemo uvijek ponijeti neku jaknicu, jer djeca ne znaju procijeniti koliko može biti hladno ili da će im postati hladno kad se prestanu igrati i umire se. Posao je nas odraslih da se brinemo o djeci i zaštitimo ih od opasnosti. No taj posao je jednako važan kao i onaj prepoznavanja njihovih potreba. Kad slušamo svoju djecu od njihovih prvih dana i pružamo im to što traže, razvit ćemo siguran odnos s njima i povjerenje. Tako će nam vjerovati u budućnosti da je nešto loše za njih jer smo im znali pružiti ono što im je bilo dobro.

Djeca nisu zločesta

Kad djeca dođu u svoje prve godine velikih istraživanja, samostalno hodaju i zanima ih od čega je što sastavljeno, roditelji dolaze u svoje prvo veliko iskušenje. Njihovo često 'ne' oko dvije godine starosti znak je potrebe za samostalnošću i donošenjem nekih odluka i ispunjavanjem svojih želja. Djeca se razvijaju i savladavaju još jedan razvojni korak. Prirodno napreduju. Također, kad počnu pljuvati, beljiti se ili raditi neke druge 'nepristojne' stvari, to za njih predstavlja još jednu novu vještinu koju su savladali. Važno je da roditelji to prepoznaju i pohvale, jer to je postignuće za njih. Kad god je nešto 'ne' i 'nemoj', ima mjesto, vrijeme i način kada se to može raditi.

Potrebno je pričati s djecom i reći im zašto je nešto 'ne'. Objasniti im kako se nešto radi i što to očekujemo od njih. Potrebno ih je naučiti kako to radimo. A za sve ono što nije prikladno, važno je omogućiti im da to ipak rade u nekim sigurnim uvjetima. Primjerice, pljuvati na ulici nije lijepo i to se ne radi. Ali dijete može pljuvati, a prije to nije moglo. Možemo mu omogućiti da tu vještinu vježba iznad umivaonika ako treba i cijeli dan. Dobit će što je željelo, a i dosadit će mu, odnosno neće mu više biti toliko zanimljivo kao kad to nije smjelo raditi.

Kad djeca protestiraju, viču, udaraju i rade još mnoge stvari koje ne možemo podnijeti, ne rade to nama. Ne rade to jer su zločesta i jer im je to lijepo i ugodno. Ona su još mala i nisu naučila prepoznati svoje emocije i nositi se s njima. Na nama roditeljima je da ih to naučimo. Primjerice, kad ne dobiju nešto što žele, a mi znamo da to nije dobro za njih, u redu je reći im da vidimo da su ljuti jer nisu dobili što žele. Ponekad ni mama ili tata ne mogu dobiti što žele i onda su ljuti ili tužni. Kad smo tužni, onda odemo osobi koju volimo i tražimo da nas zagrli. Kad smo ljuti, možemo ići na neki sport, vježbati ili se posvetiti nečemu što volimo. Naravno, potrebno je proces prihvaćanja emocija prilagoditi djetetu, tako da može razumjeti što mu pričamo.

Također, važno je da i roditelj može podnijeti djetetovu ljutnju i protestiranje ili tugu i bol. Važno je ostati smiren i dati djetetu do znanja da su njegove emocije prepoznate i da su u redu; da si uzme vremena i prođe kroz to što osjeća. Roditelj djetetu treba pružiti podršku i biti uz njega i u takvoj situaciji, ne ljutiti se i ne shvaćati osobno to što se događa.

Podržavajući razgovor za razvoj dobrog odnosa

Dobar odnos s našom djecom donijet će nam puno manje briga i problema kad uđu u pravi pubertet. Važno je također da svojim primjerom naučimo djecu nekim životnim vrijednostima i ponašanjima. Potrebno je da ih od ranih dana naučimo razgovarati o svemu, pa tako i o emocijama. Nama odraslima je to često teško i zatvaramo se u sebe, a od djece očekujemo da nam kažu sve što ih muči. Kako bismo imali dobru komunikaciju s našom djecom, dobro je da i mi njima pričamo o sebi, o svojim teškoćama i emocijama. Ne na način da prenosimo svoju brigu na njih, već da uče od nas na vlastitom primjeru.

Tekst je preuzet s portala za primijenjenu psihologiju Insideout.hr.