Autorica Shani Boianjiu u romanu Vječne ratnice u izdanju nakladničke kuće Znanje opisuje transformaciju djevojaka u vojnike, dok se pokušavaju uhvatiti u koštac s problemima odrastanja i odnosima s ljudima oko sebe, i dok stalna prisutnost straha izvlači najgore iz njih. Boianjiu povezuje motive odrastanja, seksualne inicijacije, strastvenog prijateljstva i potrebe za samostalnošću sa šokantnom stvarnošću vojničkog života.
Yael, Avishag i Lea odrastaju u pograničnom izraelskom gradiću u kojem pohađaju srednjoškolsku nastavu u montažnoj kućici. Njihovo prijateljstvo pomaže im da lakše podnesu monotoniju provincijske svakodnevice. Nakon unovačenja, djevojke se, svaka na svoj način, snalaze u teškim vojničkim uvjetima. Yael prolazi obuku za strijelca i flerta s momcima. Avishag nadzire izbjeglice koji pokušavaju prijeći granicu. Lea, na kontrolnoj rampi, zamišlja priče o ljudima koji prolaze pokraj nje.

Ulomak iz knjige

Jedan dan, trinaest dana prije rata, postala sam lijepa. Bilo je odlično. Nemojte dopustiti nikome da vam govori da postoji nešto bolje što se ženi može dogoditi.

Dan je počeo na najdaljoj pruzi u streljani, onoj sa sigurnosnim rukavcima dovoljno dugima za igranje s naprednim lakim bacačem granata. Bilo je to odlično jutro, jutro koje se činilo kao jutro na plaži; mirisalo je na kremu za sunčanje.

'Jael', Einat mi je rekla to jutro, 'danas će biti OK dan.' Ali to mi je govorila svako jutro otkad smo postale prijateljice.

To je bilo nekoliko mjeseci nakon što me Dana optužila da kradem njezine stvari i rekla da me neće cinkati jedino ako se preselim u drugu montažnu kućicu. Einatina kućica bila je jedina s dodatnim krevetom.

Cure nisu bile sretne što se useljavam. Prvo su me ignorirale. Ali taj dan s bacačem granata bio je više nego OK jer sam se dotad već sprijateljila s curama u svojoj novoj montažnoj kućici, sa svojim prvim prijateljicama iz vojske. Engleskim imenom automatic light grenade launcher, ALGL teži kao drugašić, a mi smo lijeno kopale rupu u pijesku do koljena da ostanemo na njegovom podnožju.

Izraelska vojska nije se koristila ALGL-om više od deset godina pa bi, osim instruktora naoružanja kao što smo mi, samo jedan vojnik u svakom vodu izučio kako ga postaviti i njime ciljati. Postavljanje je komplicirano; uključuje okretanje ručki. Ali jednom kad se žaboliki stroj usadi u pijesak i napuni nizom granata, ciljanje je bilo lako.

Povučeš udesno najviše što možeš. Stisneš okidač oboma palcima. Einat je petom granatom sa zemljom slistila napušteni subaru u streljani. U nekoliko sekundi ispalila ih je još deset.

'Strojno automatsko oružje koje ispaljuje granate', Einat je rekla i skinula svoje sigurnosne naočale i kacigu. 'Bogme, znaš da bi se tako nečega mogao sjetiti samo neki tip.'

Pogledala sam ostatke subara kroz dalekozor, na kilometar i pol. Prašina se vrtložila iznad njega, kotači su postali crni mrlja. Svaka granata ima domet od petsto metara. 'Mislim da bi trebalo reći automatsko strojno oružje', rekla sam. 'Obrnuto je.'

Einat je ignorirala moj komentar. Ustala je iz pijeska i uzela dalekozor. 'Skoro da ga čujem, razgovor kad su ga se sjetili: Hej, stari, znaš što bi bilo totalno kul!? Da imamo strojno automatsko oružje koje — pazi ovo — ispaljuje granate!' Einat je produbila glas i uhvatila se za prepone. Neta i Amit su se nasmijale, ali ja sam se samo nasmiješila.

Nije joj baš išlo oponašanje, a njezina duga plava kosa postala je zasljepljujuća kad bi se susrela s lipanjskim suncem koje zrači s dina. Nije bilo dvojbe da je cura i, između ostalog, njezina je ideja bila da toga jutra ubijemo vrijeme ALGL-om.

Ja sam bila ta koja je rekla curama da me preskoče s glupim ALGL-om. Sjećala sam se trzaja oružja s osnovne obuke, kako mi je elektriziralo prsnu šupljinu i bila sam sretna, baš sretna samo zato što sam s tri cure. Jutro je bilo dobro, a kad mi je Einat uzvratila smiješak, na njezinim je usnama bila mrlja od ruža boje breskve, i svi su je morali voljeti.

Roman Vječne ratnice u u izdanju nakladničke kuće Znanje dostupan je u knjižarama po cijeni od 99,00 kn.