Svatko od nas bar je jedanput okusio taj 'gorki kolačić'. Neki ga nisu prožvakali ni do danas, drugi su se samo zagrcnuli, štucnuli i nastavili dalje, drugi kašlju i pušu i na samu pomisao njegovog okusa, treći bezglavo bježe od tog okusa pa više uopće ne jedu kolače ili grickaju tu i tamo analizirajući i najmanji sastojak, a mnogi ga gutaju i gutaju – i samo odgađaju ono što je neminovno – prekid veze. Na listi najstresnijih događaja u životu pri samom vrhu! Mnogi ga se panično boje i čak ne žele ni pomišljati na njega, a kamoli spominjati (da ga valjda ne bi prizvali), drugi su puni priča i teorija baš na tu temu.

Vezanost – najveći uzrok boli

Prekid odnosa, posebno ako ga je predložio partner, izvlači na površinu duboke i snažne, intenzivne emocije koje vrlo precizno i izravno dotiču naše najdublje podsvjesne sfere te sa sobom izvlače na površinu čitavu plejadu drugih (skrivenih i dječjih) emocija i strahova, potisnutih trauma i osjećaja poput napuštenosti, odbačenosti ili usamljenosti. Zbog toga imamo iskustvo intenzivne boli, frustracije, bijesa, tuge, potištenosti, tjeskobe, straha i cijelog spektra snažnih osjećaja koji nas često mogu i iznenaditi te paralizirati, a nerijetko se i sami uplašimo svojih stanja i reakcija.

Ako možete prizvati na trenutak tu bol izazvanu prekidom ili je trenutno doživljavate, možete osvijestiti da se nalazite u vrlo delikatnom, 'pomaknutom' stanju. Oluje emocija nekontrolirano naviru, prisutna je bol, jak pritisak u tijelu, nalazimo se kao u nekom ružnom snu s nevjericom promatrajući što nam se događa. Često povrh svega trijumfira emocija koja je sama po sebi najsnažnija, a to je – strah. Tada vrlo realno (psihički i fizički) doživljavamo veliku patnju i vrlo intenzivnu, duboku, duboku bol. Što je naš odnos s partnerom/icom bio intenzivniji, što je ta vezanost (emocionalne, psihičke, fizičke, seksualne, mentalne, duhovne ili neke druge naravi) među nama bila jača, a odnos dodatno začinjen većim očekivanjima i planovima o zajedničkoj budućnosti, različitim projekcijama i zamislima, količina boli se proporcionalno povećava. Isto tako, tu jaku vezanost za osobu još nam više pojačavaju neugodni doživljaji i situacije kroz koje smo zajedno prošli sa sada već bivšim partnerom.

Koliko god te situacije bile teške i kardinalne za nas, one su naša velika prilika za rast i prilika za novi (bolji) početak. Često možemo čuti da su takva duboka emocionalna iskustva preobrazila osobu, dovela do korjenitih promjena u načinu djelovanja i doživljavanja sebe i odnosa s drugima, dala joj korisne uvide i priredila katarzu.

Prepustiti se ili otpustiti?

Na kraju sve ovisi o nama. Koliko ćemo i kako 'odigrati' vlastitu situaciju. Hoćemo li se prepustiti neminovnoj tuzi i boli ili ćemo sve te emocije i suze koristiti u svrhu otpuštanja nagomilanih i/ili potisnutih emocija, sagledavanja vlastitog života i svoje uloge u njemu. Prepustiti se stihiji osjećaja ili poduzeti akciju kako bismo danu situaciju okrenuli u svoju korist i vidjeli veliki manevarski prostor oko nas.

Prihvatiti i iskoristiti trenutnu situaciju na najbolji mogući način i oprostiti sebi i drugoj strani jedino je što nam preostaje. Ljutiti se na partnera, mrziti ga ili tražiti razloge za žrtvu manje je funkcionalno i inteligentno, jer sa svim tim emocijama, kao i uvijek, možete naštetiti samo sami sebi. Domišljati se strategijama da ga se opet vrati, privoli, udobrovolji ili podleći sustavu cjenkanja, kompromisima, također je kontraproduktivno na duge staze, nepovoljno i za samopouzdanje i samopoštovanje, što je u ovakvim situacijama ionako na tanašnim grančicama. Da budemo potpuno iskreni, i nije baš 'damski' natjeravati bilo koga na ono što ne želi iz bilo kojeg razloga. Tko se još usrećio iznuđenim emocijama?!

Osim toga, najčešće se događa da ljubav i dalje ostaje kod oba partnera, ono što se mijenja je priroda odnosa. To je prirodno pravo svakoga da može izabrati tip odnosa u kojem će biti. Cijeneći i poštujući odluku partnera, pokazujete koliko zapravo cijenite i poštujete sebe. Podleći predbacivanju o izgubljenom vremenu i protraćenim najboljim godinama, nepovratnim ulozima i slično također nema smisla. U takvim situacijama sačuvajte svoj miran um pod svaku cijenu i sagledajte tu situaciju sa što većim odmakom od nje same, kao da se dogodila nekom drugom. Naravno da je lako teoretizirati kad niste u toj situaciji i kad nemate posla s uzavrelim emocijama i previše eksponiranim reakcijama, ali realno nemate baš puno izbora ako baš ne želite opet biti žrtva.

Prošlost je iza nas, budućnost je uvijek upitna - jedino što nam preostaje je što više biti u sadašnjem trenutku i posvetiti se sebi. Kako to postići, više je pitanje stanja svijesti, stanja našeg uma, nego nekih konkretnih i opipljivih aktivnosti i naputaka koji se trebaju primijeniti u svakodnevici. Postoje osobe koji imaju tako jak ustrojen 'mind set' pa će očajavati i zamjerati, ponavljati i privlačiti takve situacije i ubuduće smatrajući da je lakše kukati i prepuštati se žalopojkama nego preuzeti punu odgovornost za svoj emocionalni život. To je isto stvar izbora.

Kad smo osvijestili to da izbora uvijek ima i da su situacije tu radi nas - kako bi nam nešto poručile, naučile nas - prekid se ne čini uvijek kao najgora opcija premda može tako izgledati. Umjesto da ga vidimo kao razlog za dramu, možemo ga poimati kao poticaj za promjenu i stepenicu na putu do pune emocionalne zrelosti te nekog još boljeg i harmoničnijeg odnosa.