Prema podacima FAO-a, UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu, od 1961. do danas konzumacija mesa u svijetu se povećala četiri puta, u SAD-u čak više od pet puta. Ne pomažu teorije o zdravoj ishrani, vegetarijanstvu, veganstvu i frutarijanstvu – odresci postaju sve veći i na sve više tanjura, naročito u mnogoljudnoj Kini, pa i Indiji (iako je još na samom dnu), u kojima se do jučer živjelo od šake riže i malo povrća. Prijeti li nam zbog mesoždera eko-katastrofa?
Znate li da su za ove blagdane neki od vas pojeli više mesa nego prosječni Indijac cijele godine?
Ali mesožderi nismo samo za praznike. Svakoga dana u godini Luksemburžanin ima na tanjuru finu komadinu od 38 dekagrama mesa, skoro triput više od skromnog čvarka laganijeg od 14 dekagrama na stolu prosječnog Hrvata.
Jest, Luksemburžani su najveći mesožderi na svijetu, no njih je malo. Što kada svaki Amerikanac i svaki Australac godišnje pokrka 123 kilograma stejkova, hamburgera i pohanih pilića, dobrih dva i pol puta više od globalnog prosjeka? E, onda već naziremo problem globalnih razmjera. Uz Luksemburžane ne smijemo zanemariti ni druge najveće europske potrošače, Španjolce, Austrijance, Ciprane, Dance, Portugalce, kao ni Talijane, koji unatoč svim špagetima spadaju u europski klub najvećih mesoždera.
Ne pomažu teorije o zdravoj ishrani, vegetarijanstvu, veganstvu i frutarijanstvu: prema podacima FAO, UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu, od 1961. do danas konzumacija mesa u svijetu se povećala četiri puta, u SAD-u čak više od pet puta. Tamo se, doduše, smanjio broj uzgojenih goveda, ali je proizvodnja govedine narasla, jer se novim metodama uzgoja dobiva trećina mesa više po govedu nego prije trideset godina.
Zbog toga neki uspaničeno svaki hamburger smatraju objavom rata, bojeći se da ćemo pretjeranim apetitom za mesom stoke sitnog i krupnog zuba narušiti delikatni i zamršeni odnos mnogih živih bića na Zemlji i uzrokovati nepopravljivu eko-katastrofu.
Ali nisu krivi samo Europljani, Amerikanci i Australci, nego Kinezi i Indijci. U zemljama koje čine trećinu svjetske populacije, hranilo se šakom riže i s malo povrća, ali ekonomski bum danas im na jelovniku pruža sve više mesa. Indija je još na dnu, ali Kina je nadmašila hrvatski prosjek sa 53,5 kilograma po Kinezu, a kad se to pomnoži s milijardu i nešto – svi smo u problemu. Jer oni otprije neće se odreći mesnog zalogaja, a ovi novi tek su počeli u njemu uživati, zbog čega su stradala golema prostranstva amazonske prašume pretvorene u kukuruzišta i polja soje zbog uzgoja stočne hrane.
A više mesa ima svoju eko-cijenu. Treba li uopće naglašavati da proizvodnja mesa utječe nekoliko puta više na okoliš od proizvodnje biljne hrane, budući da zahtijeva goleme količine stočne hrane, obradivih površina, vode i energije? U Institutu za politiku Zemlje slikovito su to dokazali proizvodnjom običnog hamburgera, za čijih se 11 dekagrama mljevene govedine utroši tri kg stočne hrane, 240 litara pitke vode i one za navodnjavanje, 6,9 četvornih metara njive za uzgoj krmiva, te fosilno gorivo dovoljno za 18 minuta rada mikrovalne pećnice. Tu nisu uračunati žemlja, kiseli krastavac, salata, sir ni kečap.
Proizvodnja hrane i gnojiva izravno ili neizravno je odgovorna za trećinu emisije stakleničkih plinova, utvrdio je FAO, a od toga se 18 posto odnosi na proizvodnju mesa, kojom se emitira metan, zagađujući atmosferu više nego svim vrstama transportnih sredstava zajedno, od osobnih automobila do zrakoplova.
Metan je posljedica isparavanja stočnog izmeta, podrigivanja i napuhavanja goveda, ovaca, koza i još nekih tzv. preživača, a na globalno zatopljenje utječe 23 puta više od ugljičnog dioksida. Nijemci su proizveli pilulu protiv stočnog prdeža, ali traži posebnu ishranu i tretman goveda, no ne bude li se ništa radikalnije mijenjalo, upozoravaju stručnjaci, u 2050. vladat će goleme suše. One će naročito pogoditi zemlje u razvoju, jer će zbog problema s navodnjavanjem opasti 13 posto proizvodnje žita i 15 posto riže, a tamo gdje se uzgajao kukuruz ili krumpir, moći će rasti samo banane.
Problemi se valjaju jedan za drugim, pa - zdvojan zbog toga kuda idemo - jedan američki prehrambeni stručnjak ironično pita:
'Čemu nahraniti milijun stanovnika žitaricama, kada žitaricama možemo nahraniti stoku, a njome nasititi nekoliko tisuća mesoždera?'
Tko jede najviše mesa?
Neće vjerovati - Luksemburžani. U 2012. pojeli su 136,7 kilograma mesa, oko 38 dag dnevno po glavi, skoro 43 puta više od Indijaca, koji u cijeloj godini konzumiraju jedva 3,2 kilograma!
Iza Luksemburžana najveći su mesojedci Amerikanci (123.1 kg) i Australci (123 kg), a najskromniji, osim Indijaca, žitelji Konga (4.6 kg) i Bangladeša (3.6 kg).
Poslije Luksemburžana, u Europi ga najviše jedu Španjolci (111), Austrijanci (103,2 ), Ciprani (102), Danci (98,2), Portugalci (92,5) i Talijani (91,6). Slijede ih Francuzi (88,7), Nijemci (87,9), Britanci (85,5), Šveđani (78,7) i Srbi (82,3 kg). Srbi pojedu više mesa od Mađara (80,2) i čak 32 kg više od Hrvata (50,1 kg), a Hrvati neznatno manje od Makedonaca (50,6 kg) i samo 2,5 kg više od Albanaca (47,6), te 4,8 kilograma više od Bugara (45,3). Rumunji konzumiraju godišnje 63,2 kg, Rusi 60,8, Crnogorci 46,5. Bez obzira na sve krize, Grci su 2012. pojeli 75,7 kilograma po glavi, čak 25,6 kg više od nas. Turci konzumiraju tek 24,4 kg, a najmanje mesa u Europi jedu u BiH – samo 21,3 kilograma.
Prosječna konzumacija mesa u svijetu 2007. iznosila je 47,6 kilograma.
