Mora da ih se okupilo stotinjak tog jutra na savskom nasipu, nedaleko od Kockice i svi su mahali rukama i nogama ne bi li otjerali san s očiju i zimu s prstiju. Treneri su se stavili u središte kruga, a oni su se posložili oko njih i razgibavaju se: od grupe E do grupe A i na kraju A plus. U Atletskom klubu Perpetuum mobile kojem pripadaju ima 350 rekreativaca, vodi ih 10 trenera, a Vedran Lozanov, nekadašnji svjetski i državni prvak na 5.000 metara, a sada student kineziologije i trener - trkački im je vođa. Treniraju na nasipu i u Maksimiru, a te subote pridružio sam ih se s posebnim razlogom – upoznati maratonce početnike, toliko odlučne da uspiju u cilju da će trčati i za vrijeme blagdana. Neke od njih moguće je vidjeti i na tradicionalnom okupljanju trkača rekreativaca na nasipu prvog dana Nove godine.

U grupama plusovci najbrži su i najodlučniji, kaže mi Ana Radišić, mlada urednica i voditeljica CMC-a, nacionalne glazbene dalekovidnice, trkačica koja je ove godine, nakon što je prije dvije i pol godine otkrila trčanje, odlučila okušati se u svom prvom maratonu. S Anom su toj jutra u grupi još 10 maratonaca početnika i trener Vedran. Taj dan naumili su odvaliti 16 kilometra u komadu s tempom pet minuta i 30 sekundi po kilometru, što, budući da su svi polumaratonci, nije neki problem, ali tko misli da je šala, nek pokuša.

Za mene priča zapravo počinje na petom kilometru, jer se ja kao dizelaš ni ne stignem upaliti ranije. Dotad smo od nasipa preko okretišta na Savskom mostu prešli nasipom do Jaruna, pa tamo učinili pola kruga. Kasnije ćemo zavrtjeti puni krug oko jezera, pa nazad do baze kraj Boćarskog doma, onda na drugu stranu do Mosta slobode, pa preko Save, nazad do pješačkog mosta i - gotovo. Sve u svemu ovim tempom sat i pol, tijekom kojih se da i popričati. Barem do desetke.

Doznajem da je Ana počela trčati u Adidasovoj školi koja je rasadnik članova AK Perpetuum mobile. Klub je 2014. osnovan kako bi diplomirane trkače rekrativce zadržao u dobroj i boljoj formi i pružio im priliku za organizirano trčanje i natjecanja. Ana je u dvije godine posložila devet polumaratona i iz trke u trku spuštala rezultat – sad joj za 21 kilometar treba sat i 50 minuta.

‘Rezultati dolaze samo predanim vježbanjem, to znači tri treninga tjedno', kaže dok s leđa zaobilazimo veslački dom na Jarunu. Njena trkaća ekipa toliko je tiha da Vedran koji trči na čelu kolone već u brizi zapitkuje – je li sve u redu, ali kad vidi da je samo riječ o kašnjenju s buđenjem, nastavlja ritmično održavati tempo.

'Trčim zbog osmijeha'

‘Šutimo, al' sigurna sam da smo u nekom svom zajedničkom svemiru. Znamo se dvije godine, putujemo, trčimo, upoznajemo gradove, mjesta, uživamo u krajolicima, izbacujemo stres, zdravi smo, imunitet nam raste i razvijamo se kao osobe, zajedno se podržavamo i sigurna sam da ne ovaj trening sami ne bismo tako dobro odradili, ali kao grupa sigurno hoćemo. Nešto možeš sam, ali grupa čini čuda, zato su nam se pridružili i novi članovi', kaže Ana, kojoj činjenica da je jutro nimalo ne limitira izvedbu. Kaže da nju za trčanje ne treba dodatno motivirati.

‘Trčim zbog osmijeha! Ali ne bilo kakvog. To je zaslužen osmijeh, za koji sam se potrudila, oznojila, žrtvovala i zbog kojeg sam ponosna', kaže. A prvi maraton, za koji upravo mrvimo prve kilometre?
‘Prijavila sam s još 30 prijatelja. Pripreme su počele u listopadu, ali još uvijek to je početna faza. Najteže počinje nakon Nove godine. Cilj je Bratislava 2. travnja. Osjećam veliko strahopoštovanje prema tom cilju, dat ću sve od sebe, a hoću li uspjeti, ovisi o zdravlju, nekad i bezvezna prehlada uništi mjesece truda', kaže Ana, svjesna da maraton traži poseban pristup. Prije nego li ih je Vedran prihvatio u maratonsku ekipu morali su zadovoljiti neke kriterije. Prvo da imaju liječničku svjedodžbu da su sposobni podnijeti te napore. U tom smislu Ana je klinički zdrava maratonka, smijemo se. Drugo, moraju imati istrčan polumaraton s dva sata i pet minuta minimum, tu je ohoho ispod. Treće, treba zahtjevne pripreme pospremiti u prilično dinamičan život voditeljice. Ana vjeruje da će uspjeti.

‘Prošle godine imali smo prvu turu maratonaca za Treviso. Svih 20 su istrčali, ali neki su imali vrijeme blizu pet sati. Odlučili smo sada pristupiti rigoroznije. Nema smisla ići na maraton dok nemate neko vrijeme bliže četiri sata. Bolje se do tada brusiti na polumaratonima', kaže Vedran, koji je osim svojih sportskih i trenerskih kvaliteta poštovan i zbog ljudskih. Jedan je od onih koji je vrhunske rezultate postigao s hendikepom – slabovidan je (što je i moja mana).

‘Ako netko ima bilo kakav hendikep, ne može mu to biti neka otežavajuća okolnost a da se ne bi oprobao u nekim aktivnostima, bilo sportskim, kulturnim ili nekim drugim. Okolina treba biti potpora, ali da bi se došlo na tu razinu smatram da se svatko mora napraviti prvi korak. Ako se netko odluči baviti sportom, to ne mora biti profesionalan pristup. Rekreacija je idealno područje', zaključuje Vedran dodajući kako mu je kao treneru najveće umijeće izbalansirati one koji žele više s onima koji žele ostati u formi, a rezultati ih toliko ne zanimaju.

Trčanje iz glave izbija svaku misao

‘Iskrenost mora biti prioritet s obje strane, ja sam uvijek otvoren za bilo koga tko želi ostvariti neki trkački pothvat, a to je pomicanje svojih granica. Ali ne inzistiram ako to netko ne želi. Maraton može rezultatski biti u sklopu rekreacije, ali je pothvat, ali za svaki pothvat treba plan. Imamo šest mjeseci za Bratislavu i svaki tjedan je razrađen. Tri treninga u klubu (subotom uvijek dužina), četvrti trening je individulan i manje-više je lagan, a tu je i trening snage. Tome dodajmo uredan život i sportsku prehranu i formula za završeni maraton je tu', kaže Vedran.

Sad već prolazimo ispod zelenog željezničarskog mosta na Savi, iza nas je još malo pa 12 kilometara. Teško bi se moglo reći da smo na izmaku snaga, naprotiv, ali tijelo radi selekciju: nema više razgovora, nema niti suvišnih pitanja, a na kraju nema ni misli. Zastajemo kraj klupa gdje nas čekaju bočice s okrepom. Poslije ćemo si priznati da nam je tada u glavi bilo najteže. Stati, pa barem nakratko, pa opet krenuti, e tu se hoće malo guranja – s voljom. Zadnjih pet kilometra prelome se na one koje brojiš u stilu kad će više kraj do onih – zar je već kraj! Tada, naravno, ubrzavaš.

‘Nema lakog treninga, pogotovo kad treniraš za maraton', kaže Ana, a kad joj kao selebici kažem kako je njena priča dobar primjer u društvu koje se baš i ne može hvaliti brojnim uzorima.
‘Bilo bi nepravedno ne spomenuti i druge. Sa mnom je klubu glumica Ecija Ojdanić koja je ove godine istrčala svoj prvi polumaraton, i to super vremenom. S nama trči i Nevena Rendelli. Kako ljetujem u Raslini, vidim da i Joško Lokas trči, pliva, biciklira. Mislim da svi mi trkači i sportaši, poznati ili nepoznati, šaljemo istu poruku: mi smo radnici, samo oni koji rade i trude se mogu pomaknuti granice. U tom smislu trčanje je čista metafora života.'

Valjda zbog toga u oba slučaja pomaže ista mantra: perpetuum mobileSaveSave