Za one koji trče nema dvojbe da je Gornja Stubica, pitomo mjestu sa sjeverne strane Medvednice, po uspjesima svojih trkača postalo znamenito barem koliko je za sav netrkački svijet znano po Matiji Gubecu i Rudolfu Perešinu. Po Rudiju, pilotu koji je prvi avionom JNA prešao na hrvatsku stranu i kasnije nastradao na kraju rata, Željko Lukina i nekolicina davnih trkača imenovali su 2000. godine atletski klub. Jedan je od najmlađih u nas, a dosad su posložili čak osam ekipnih prvih mjesta u cestovnom, planinskom trčanju i krosu.

U dobrom društvu bolje se trči

'Nedostaje nam još samo momčadsko zlato u maratonu', kaže Dražen Dinjar, četrdesetogodišnjak koji je ovim krajem trčao još u doba kad u cijelom Zagorju broj trkača nije premašivao broj prstiju jedne ruke. Dražen je otad bio osam puta prvak Hrvatske (dva maratona, četiri polumaratona, prvi na ceneru, prvi u krosu) reprezentativac je u cestovnom trčanju. Kaže mi kako mu je ova sezona bila naporna, viceprvak je u halfu, treći u maratonu, pa je proglasio zimski odmor. Odgovaram mu kako je to idealno – na odmoru se trči laganini, pa ću ga čak i ja moći slijediti, a usput i nešto naučiti. S nama je i Matija Lukina, gornjostubički triatlonac reprezentativac, ali kako je ozlijeđen, vozi automobilom fotoreportera Mateja i objašnjava mu gdje su najbolje pozicije za dobre fotke. Ostali članovi zlatne ekipe Matija Grabovečki, Ivica Mucak, Nikola Škvorc, Damir Balaško, Blaž Čajko bili su spriječeni, što je, s obzirom na to da smo trčali u jutro radnog dana, razumljivo. Kasnije ću doznati kako još netko jako važan nedostaje, ali o tom na kraju. Inače Dražen, koji radi kao vozač u Zagrebu, na Stazu je došao izravno s noćne smjene. Nije se baš primijetilo.

'Zimsko lagano trčanje jamac je uspjeha. To je punjenje baterija za nove proljetne izazove', kaže, dok krećemo s igrališta sportskoga centra po ruti koju je on nazvao mješavinom svih utrka, idealnom za bazne treninge.

Gornja Stubica vodi brigu o orijentaciji trkača

Ima tu uzbrdica, nešto manje ravnica, nizbrdica i što je jednako važno, svako malo iskrsne neka zanimljivost: povijesna vezane uz Gubec-bega, prvog puntara seljačke bune ili prirodna, kakvih su još uvijek zeleni bregi puni. A ima i trkačkih: Gornja Stubica slobodno može konkurirati za grad s najvećim brojem po pločnicima iscrtanih strelica za orijentaciju trkača, do središta mjesta s Perešinovim spomenikom nabrojio sam ih desetak i to u svim smjerovima.

'Ima tu i prošlih i sadašnjih trka, a poslužit će i za buduće', kaže Dražen objašnjavajući kako ekipa iz kluba organizira u svibnju Gornjostubički cener, a u kolovozu Modrožansku utrku, a tu je triatlonska zagorska utrka.

'Dugi niz godina ovdje se trčao Jurjevo half, možda jedan od najtežih u Hrvatskoj, ali kako nam se termin poklapao s riječkim halfom, tako se na njega javljao sve manji broj trkača. Svojim prijateljima trkačima iz drugih krajeva kažem da mogu shvatiti da više vole more, ali da mislim da je prva istina ta da su se prepali zagorskih brega', smije se Dražen dok upravo načinjemo jedan koji vodi u srce bune – prema Gupčevoj lipi.
Nalazi se pokraj crkve sv. Jurja, stara je više od 400 godina, a impresivna je i danas kad joj je gotovo pet metara široko deblo poput bačve opasano čeličnim prstenovima koji je drže na okupu. Kao fenomen prirode i društva od 1957. proglašena je spomenikom prirode i zaštićeni je spomenik kulture. Kraj je premrežen i oznakama biciklističke staze Gupčevim krajem, a dok trčimo, čudim se zašto se ta ista ljepota ne bi iskoristila i za trkačke vikende. Da je tako, govori i činjenica da je Gornja Stubica bila domaćin prvenstva Hrvatske u krosu.

Treba nam atletska škola za djecu

'Teško je raditi, biti među najboljima i istodobno razvijati sve segmente kluba. Željeli bismo oformiti atletsku školu za djecu koja će sutra nastaviti s našim uspjesima. Interesa ima puno, svake godine uz naše velike utrke organiziramo utrke djece iz osnovne škole i ona su oduševljena. Dolaze i pitaju kako bi mogli trenirati. Isto se događa i s utrkama građana koje su prednatjecanja velikih utrka. Bilo bi lijepo kad bismo mogli organizirati školu trčanja za rekreativce, što bi onda moglo dodatno promovirati naš kraj kao idealnu turističku trkačku destinaciju. To Zagrebu nije problem, ovdje jest. S proračunom kluba od 25.000 kuna i dobrovoljnim radom to je teško ostvariti. Ipak, nadamo se da ćemo u proljeće uspjeti nešto od toga', priča Dražen dok ja uz breg slušam, a tu i tamo i dišem.

Povijesne znamenitosti zamjenjuju prirodne – uskim putem penjemo se prema Pasanskoj gorici, slikovitom naselju na brdu. Po okolnim brežuljcima i dolinama razasuto je dvadesetak naselja od kojih neka svojim imenom svjedoče o dolasku Turaka u Zagorje (Sekirevo selo i Karivaroš). Ima tu i zaseoka u kojima ljudi još žive u starim drvenim hižama i drvenih kleti na padinama brežuljaka zasađenih čokotima vinove loze.
'Slobodno se napij, to je ipak nešto drugo od vode iz boce ili iz gradskog vodovoda', kaže Dražen zaustavljajući me u predvorju šume pred pravim izvorom. On pije iz ruke, a ja punim bočicu iz koje ću potezati svako malo.

Predah uz Matiju Gupca i Petricu Kerempuha

Put nas potom opet vraća bregima i Gubecu. Penjemo se k dvorcu Oršić, podignutom 1756. na mjestu starije srednjovjekovne utvrde. Dvorac su posljednji Oršići napustili 1924., neki dio služio je kao osnovna škola i lokalna seljačka zadruga. Obnovljen je početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća i u njega je smješten Muzej seljačkih buna s perivojem i spomenikom Seljačkoj buni i Matiji Gupcu, rad kipara Antuna Augustinčića. Kako i spada, radimo kratak predah: Dražen se slika s Matijom Gupcem, ja se nekako instinktivno smještam do obješenjaka Petrice Kerempuha

Iza nas je skoro osam kilometra, sad nam nizbrdica malo požuruje trčanje, taman da mi Dražen objasni još poneku tajnu zimske baze. 'Bazu neki rade u trotjednim ili četverotjednim ciklusima, ovisno jeste li početnik, rekreativac ili natjecatelj. No može se raditi i dulje kroz zimske mjesece, recimo prosinac i siječanj. Dosta je da se trenira tri duga trčanja tjedno, recimo dvije tzv. srednje dužine kroz tjedan i pravu dužinu koja se radi vikendom. To iziđe na nekih 30, 40 kilometara tjedno. Između tih dugih treninga rade se kraći aerobni treninzi, neki lagani i služe kao oporavak, a neki su malo življi. Fartlek ili kratki tempo trening da se tijelo ne opusti. Ako tako prođemo kroz zimu – proljeće je pravi užitak!' kaže.

Dok vrtimo zadnji krug oko igrališta, otkriva mi još jednu trkačku mudrost na koju još nisam naišao ni u jednom priručniku. 'Znaš da je trčanje izvrsno za bračnu terapiju?

'Mislio sam da je obrnuto. Obično žene grintaju da uvijek trčimo, da nas nema doma…'

'To je početak kliničke slike. Tako je bilo i kod nas u Stubici. A onda su se naše žene dosjetile, sad njih sedam trči! I to dobro, evo moja Suzana trči tek godinu dana, a već ima vrijeme 23 minute na pet kilometara. Na proljeće spremamo ženski tim za nove pothvate!'

Kad sam se sjetio da ga pitam – je li siguran da to pali i izvan Zagorja – već smo automobile okrenuli u suprotnim smjerovima.