U raspravi su sudjelovale stručnjakinje za psihologiju i socijalni rad, ali i mladi ljudi s osobnim iskustvom gubitka. Svoja svjedočanstva s publikom podijelili su Helena Hruška, djevojka koja izgubila oca sa 15 godina, te Domagoj Jakopović Ribafish, poznati bloger i TV-voditelj, koji prije dvije godine tragično izgubio sina.

'Mnogi mladi ne mogu zamisliti kakav je gubitak ostati bez roditelja; ja sam zbog toga upala u depresiju. Zatvorila sam se u sebe. Nedostajali su mi moji vršnjaci u tom razdoblju, ali oni koji bi me razumjeli. Trebao mi je razgovor sa sličnima, jer lakše je razgovarati kad s nekime dijelite iskustvo. I zato je početak mog ozdravljenja označio odlazak na prvu grupnu terapiju. Ima dijelova tuge koji su univerzalni i lakše je kad imate nekoga sličnoga uz sebe. Želim svima poručiti da se ne trebaju osjećati loše ili sramiti se jer tugujete.Želim da se takve grupe pokrenu u cijeloj zemlji jer moje iskustvo pokazuje da pomaže podrška ljudi koji su također proživjeli obiteljsku tragediju', rekla je Helena Hruška.

Kad je shvatio da njegovog Roka više nema, ispričao je Domagoj Jakopović Ribafish, samo je izišao na cestu, hodao i nadao se da će ga nešto zgaziti.

'Gubitak djeteta je nešto najgore, sve boli, svaka sekunda je bolna. Bio sam prvih mjeseca dana u transu, mozak je brisao memoriju, nisam prepoznavao ljude na ulici. Shvatio sam da ne smijem biti sam, a onda sam opet htio biti sam. Bio sam i na rubu da odustanem od života, otišao sam na Zanzibar posjetiti mjesto koje se naziva The Rock, kao i moj sin. Trebali smo to mjesto posjetiti zajedno kad maturira. Imao sam najcrnje misli, ali nešto mi nije dalo da si oduzmem život. Napisao sam knjigu i započeo Projekt RokOtok - plivamo između otoka na Jadranu i pomažemo djeci da više budu u prirodi, veselju i druženju. Jedini savjet koji ja mogu dati jest da svatko potraži stručnu psihološku pomoć kad osjeti da mu treba', rekao je Domagoj Jakopović Ribafish.

Prof.dr. Lidija Arambašić, profesorica psihologije i autorica sveučilišnog udžbenika o tugovanju, složila se s Ribafishem kako vrijeme ne liječi tugu jer tuga nema rok trajanja.

'Tugovanje je mirenje glave i srca; glava je puna činjenica, a srce ne može prihvatiti gubitak voljene osobe. Svakome je njegov gubitak težak i 100-postotni, no ipak možemo reći kako su najveći gubici kad roditelj izgubi dijete, kad dijete izgubi roditelja te nestanak bliske osobe. Proces tugovanja traje, ne znamo unaprijed koliko, ali svakako predugo. I skokovit je, ide po sinusoidi. Prate ga razni poremećaji poput straha, nesigurnosti, kognitivni poremećaji, fizički poremećaji…Nemojte ljude tješiti tako da umanjujete težinu doživljaja, nemojte ih ni požurivati,niti uspoređivati. Pokažite im da ste tu i da se na vas mogu osloniti. Kad ne znate što reći - šutite!', poručila je prof. Arambašić.

Petra Majdak, voditeljica projekta u Udruzi Posmrtna pripomoć rekla je kako je cilj okruglog stola senzibilizirati javnost o tematici tugovanja i najavila suradnju s udrugama koje provode projekt 'PUT - Podrška u tugovanju za djecu i obitelj'. Ovaj projekt nov, ali i jedinstven je u zemlji: osigurava organiziranu besplatnu psihološku pomoć za djecu, mlade i obitelji u tugovanju, a provode ga vrijedne udruge koje su osigurale i novac iz EU programa. Jučer su projekt PUT predstavile psihologinja Silvija Stanić (Udruga roditelja Korak po korak), voditeljica projekta PUT i stručnjakinja za socijalni rad Mirjana Bijelić (Udruga LUČ), voditeljica programa podrške u tom projektu.

Udruga Posmrtna pripomoćće u sljedećim fazama osigurati besplatnu uslugu terapeuta za sve svoje tugujuće članove, ne samo djecu i mlade, najavili su iz te udruge koja broji 240.000 članova.