U njegove cvjetne aranžmane mogli bismo danima nepomično gledati, bajkoviti izlozi koje on dekorira nemaju konkurenciju, a interijeri koje dizajnira imaju dušu. Njegovo ime je Saša Šekoranja, a u svojoj bogatoj karijeri ovaj diplomirani akademski slikar može se pohvaliti zavidnim uspjesima. Dizajnirao je brojne luksuzne hotele i vile diljem Hrvatske, najljepši izlozi u gradu upravo su njegovi, a samo sretni restorani i barovi mogu se pohvaliti njegovim potpisom.

Šekoranja je prije svega umjetnik, slobodna duša koja svoju kreativnost i talent pretače u djelo. Svoju umjetničku dušu ukomponira u sve čega se dohvati u poslu i životu, pa je tako nakon završene Akademije likovnih umjetnosti odlučio investirati u svoju kreativnost. Iako će se naći i oni kojima zanimanje cvjećara ne zvuči ambiciozno, budite sigurni da nećete pronaći boljeg zanatliju od Saše Šekoranje.

On je primjer toga da se u Hrvatskoj može uspjeti ukoliko imaš viziju, talent i dovoljno ljubavi prema poslu koji radiš. Nakon ugleda koji je izgradio u cvjećarstvu Saša se posvetio dizajnu interijera te je u suradnji s Deanom Franićem otvorio Studio Franić Šekoranja, zaslužan za neke od najljepših interijera u Hrvatskoj.

Razgovarali smo s njime o sve većoj popularnosti uređenja interijera u Hrvata, njegovoj ljubavi prema poslu, cvijeću, trikovima koji dom čine ljepšim i još svemu pomalo.

Izgradili ste ime kao dizajner cvijeća. Vaši su cvjetni aranžmani uvijek korak ispred konkurencije, zbog čega ste vrlo uspješni u poslu koji radite. Kada i kako ste odlučili baviti se ovim poslom?

Još dok sam studirao slikarstvo na Akademiji nakon završene optike otvorio sam upravo galeriju slika. Tada još nisam imao izgrađen stil i radio sam nekakve dekorativne slike vježbajući tehniku slikanja. Sve slike koje sam naslikao tog ljeta prodale su se u dva tjedna. U praznom prostoru na stolu je ostao buket cvijeća koji se također ubrzo prodao i tu je sve počelo!

Po struci ste akademski slikar - kako to da niste odlučili otvoriti galeriju slika, već galeriju cvijeća?

I slikati i slagati cvijeće može se na bezbroj načina, a potrebno je imati slobodu i maštu. Meni je uvijek izazov napraviti nešto novo. Mnogima sam inspiracija pa često kopiraju moj rad, što je svakako kompliment za mene i drago mi je kada su kopije dobre.

Vašu kreativnu dušu je, čini se, teško obuzdati. Pored rada s cvijećem, krenuli ste u dizajnerske vode u suradnji s Deanom Franićem. Kako je došlo do suradnje i je li teško raditi tako kreativan posao u dvoje ili se držite one da su dvije glave uvijek pametnije od jedne?

Da, nekako se to jednostavno i logično nametnulo... Prijateljstvo s Deanom i dijeljenje sličnih estetika imali su logičan slijed. Ono što je važno to je da cijenimo jedno drugo i da smo svakako kompletniji zajedno. Dean je super - kada se previše zadubim u neki projekt, on zna samo jednom primjedbom pokrenuti moju kreativnost.

Koja je ljepota bavljenja dizajnom interijera?

Za mene je to poput scenografije, nešto što sam oduvijek volio. Kada sam kao dijete odlazio u kazalište, uvijek sam zamišljao što se još nalazi iza zastora. Gledajući 'Labuđe jezero', razmišljao sam o tome koliko još ima šuma i jezera iza te scene, sve dok me nisu pozvali da i sam radim scenografije. Tada me razočaralo saznanje da se iza kazališnih daski nalaze samo mrak i tehnika (hahaha). Ali svakako mi je bavljenje dizajnom interijera dalo tu slobodu da dizajnerski namještaj postane dio moje svakodnevice i da se danas puno više divim stvarima koje su autentične i unikatne.

Možete se pohvaliti uređenjem Boutique kina na Kaptolu, dubrovačkih hotela Excelsior i Kompas, restorana i concept storea Portrait, Amfore i Adriane na Hvaru, rovinjskog hotela Adriatic i hotela Croatia u Cavtatu, kao i brojnih luksuznih vila (možemo nabrajati unedogled). Vjerujemo kako ste na sve svoje projekte ponosni, no koji od njih smatrate svojim mezimcem?

Joj, ne smijem sada o mezimcima, jer ljudi jako čitaju vaš portal pa će se uvrijediti ako baš njihov interijer nisam prozvao mezimcem.

Trenutno radite na projektu uređenja dvaju Hiltona u Zagrebu. Možete li nam reći nešto više o tome? Imate li viziju kako biste voljeli da izgledaju?

Tako je. Hoteli su jako zeznuti pri dizajniranju. Jako je puno ograničenja, sastanaka i pregovora, uvjeravanja i razuvjeravanja. Krajnji rezultat je jako daleko od onoga što zamislimo u početku, ali i to često bude poticaj, kao u kanonima egipatske umjetnosti - iz nemogućnosti se stvara milijun mogućnosti. Što se tiče Hiltona, mislim da će to biti jako ležeran i vedar hotel s dosta lokalnih, zagrebačkih detalja. Veselim se.

Na kakvim projektima volite raditi? Kakvi projekti bude u vama inspiraciju i 'leptiriće' u trbuhu?

Svakako projekti u kojima imamo povjerenje investitora. Tada na svaki način želiš napraviti i dati najbolje od sebe. Upravo radim i jednu vilu u Dubrovniku, kojoj se jako veselim. Odabirem stvari kao što bih ih birao za sebe, s putovanja donosimo objekte i namještaj... Uživam u tome.

Kako biste opisali svoj umjetnički potpis ili, bolje rečeno, što je ono što vaš rad izdvaja od radova drugih dizajnera interijera?

Mislim da je to sloboda. Inspiriraju me ljudi, umjetnici koji su bili slobodni i nisu dopustili da budu u stereotipu, kao što su to djeca - ona su sjajna kada ih gledate kako crtaju i igraju se, to je najveća umjetnost koju znam. I onda ih odrasli formiraju. Znate one bojanke s ograničenim linijama crteža koje bi djeca trebala popunjavati? To je strašno! 

Volite li pretjerivati ili ste jedan od onih minimalističkih dizajnera?

Naš studio ne zagovara minimalizam. Prošla je moda minimalizma. Minimalizam danas često doživljavam upravo kao vrstu kiča jer je naporan i pretenciozan. Volim prostore koji su životni, funkcionalni i inspirativni.

Je li teško spojiti vlastite ideje, mogućnosti u vidu budžeta i želja klijenta? Predstavlja li vam problem kada klijent pretjerano zadire u kreativni dio posla?

Granica je tanka. S nekima se surađuje uspješnije, s nekima manje uspješno.

S obzirom na to da ste prije svega slikar, uklopite li ikad u interijere koje uređujete za klijente neke svoje umjetnine?

Da, svakako, kad god to mogu, jer kad stvaram interijer, zamišljam ga vrlo cjelovito, a za to su važne slike. Na primjer, hotel Kompas doživljavam kao svoju galeriju. Na tome je inzistirao gospodin Lukšić i danas sam jako sretan i ponosan zbog toga. No često u interijere uvrštavamo i druge umjetnike.

Koliko je zelenilo značajno za interijer? 

Jako je važno, ali je isto toliko važno da odgovara prostoru. Neki prostor možda zahtijeva samo jednu granu ili list, dok neki drugi interijer podnosi raskošne bukete ruža. Za to treba imati dobru mjeru i iskustvo.

Mislite li da se na uređenje prostora danas puno više obraća pažnja nego nekad i zašto su Hrvati toliko poludjeli za uređenjem interijera?

To je točno. Mediji jako utječu na to. Stvari se mijenjaju.

Kako s prosječnim hrvatskim budžetom možemo postići estetiku doma prilagođenu trendovima u uređenju interijera? Možemo li s manje novca postići više?

Mislim da dobar ukus i estetika apsolutno nemaju veze s novcem. Vidio sam puno bogatih ljudi koji imaju jako ružne interijere i jako su ružno i skupo odjeveni, dok primitivna plemena koja nemaju novac imaju vrhunsku umjetnost i estetiku. U Hrvatskoj je problem još uvijek tekovina socijalizma, mada smo baš u socijalizmu imali vrhunske arhitekte i umjetnike, a gledajući danas one koji su utjecajni na Instagramu, upravo je u trendu estetika ružnog. Pogledajte samo Balenciagu... Prezirem trendove!

Na čemu ne treba štedjeti kada je u pitanju interijer doma?

Ne štedite na podovima i kupaonicama jer je to kasnije najteže i najskuplje zamijeniti.

Kaže se da detalji čine razliku. Kako detaljima možemo podići prostor za malo novca?

Možete uvijek iz šetnje donijeti naramak poljskog cvijeća ili trave, što je i najveći luksuz i primjer toga kako, uz dobru hranu, treba živjeti.

Imate li neke korisne trikove za naše čitatelje kako učiniti prostor vizualno većim te kako mračne prostorije učiniti svjetlijima?

Upalite lampu. Volim rasvjetu koja stvara atmosferu.

Da se možete ponovno roditi, biste li ponovno krenuli istim putem ili biste se voljeli okušati u nekom drugom poslu? 

Hm, imam 45 godina i baš primjećujem da sve teže čitam ona sitna slova, a punce na nakitu uopće ne vidim. A još se uvijek zamišljam mladim, dječakom... Hmmm, naravno da ponovno nikad nije isto i ne bi bilo isto, ali ovime kako živim i radim jaaako, jaaako sam sretan. Živjeli!