Pozdrav! Odlučila sam vam se javiti čisto da čujem vaš savjet. U velikoj sam nedoumici i jako biste mi pomogli kad biste mi odgovorili, a vjerojatno ima i drugih čitatelja kojima biste mogli pomoći jer ih ima još koji se nalaze u sličnoj situaciji. Jako mi se sviđa jedan dečko, inače on je tu iz mog kvarta, preko ljeta smo išli van svi zajedno s frendovima. Bilo je sve super, ali nije ništa bilo između nas. Moj problem je to što sam sramežljiva i ne bih nikada mogla prva prići tom dečku tako da smo ostali samo frendovi. Dok smo izlazili, bilo mi je super, a par puta mi se čak i učinilo da nije ni on ravnodušan prema meni... Ne znam, možda sam pogrešno shvatila a možda i nisam. Ali, u međuvremenu je on našao curu, i od kad sam to saznala sve mi se srušilo i ne znam više što napraviti. Čak si ponekad razmišljam jesam li od te zaljubljenosti sebi umislila da se ja njemu sviđam, ne znam.... Sada me nedavno zvao par puta da izađem malo van s njim, ali tada nisam mogla ići van. Osjećam se glupo i ne znam što bih trebala napraviti. Vaš savjet bi mi jako pomogao! Heeeelp!

XXX

Redakcija Teena: Pa, nama se ne čini da si nešto pogrešno polovila po pitanju ljubavnih vibracija ako te je on više od par puta već zvao van. Jedino ako ne skuplja značke i salvete pa želi s tobom ugovoriti razmjenu u lokalnom parkiću, kužiš? No, ipak nam se čini da taj dečko igra malo opakiju igricu od ovako bezazleno dječje. Naš ti je savjet da ne okolišaš kako ne bi gubila vrijeme s lošim situacijama koje bi te mogle iscijediti do beskraja. Sljedeći put kada te pozove van, reci mu da si čula da ima curu pa si zbunjena o čemu on to priča i što zapravo želi. Vjeruj nam, znamo da je u ljubavi legalno igrati male i velike igrice, ali, po ovom pitanju, ako te netko ima potrebu muljati već u startu, onda je bolje da to u tom istom startu odmah prerežeš. Sve ostalo ti je živa muka. I jad. Evo, potez je na tebi. I odluka. Sreću želimo!

Ovako, nikada vam nisam pisala, ali se svejedno nadam da ćete mi odgovoriti. Zapravo imam dva pitanja.
Sviđa mi se jedan dečko, i ja se sviđam njemu. Ali, kako zapravo mogu biti sigurna da mi se on sviđa? Imam i dobrog prijatelja. Obojicu ih volim. Samo, vjerojatno ih ne volim na isti način. Kada sam to rekla mami, pitala me, da imaš jednu jabuku, kome bi je dala? Naravno, dala bih je ovome koji mi se sviđa. Kada pričam s njim, većinom ne osjećam one famozne leptiriće o kojima se piše u knjigama, mislim da je to zato što se oboje sramimo pričati o osjećajima. No kada mi preko interneta pošalje poruku, ne ustručava se izraziti svoje osjećaje (iako nikada nije zapravo rekao da mu se sviđam), pa tada osjetim te 'leptiriće'. Jesam li zaljubljena? Ja mislim da jesam. Kako ću znati jesam li u pravu?

Druga stvar je, što se osjećam drugačijom. U pozitivnom smislu, naravno. Ne znam zašto, ali imam osjećaj da sam svjesnija svijeta oko sebe, nego moji vršnjaci. Kao da ja jedina shvaćam da se svijet zapravo ne vrti oko mene. Možda si toliko laskam jer sam najbolja učenica u svom razredu. Možda zbog svojih ocjena mislim da sam odgovornija. Iako ne mislim da sam vrijednija. Svi smo jednaki, iako mi se čini da od svih mojih prijatelja, to shvaćam jedino ja. Roditelji me neprestano hvale, uživam u osjećaju da sam posebna. Također imam specifičan pogled na neke stvari. Kada čitamo lektiru, jedino ja imam drugačije mišljenje, dublje. Prijateljica mi je nedavno rekla, da bi se ona mogla ubiti da je ostavi dečko. Vjerojatno se samo pravila važna. Ali, ja nikada, ama baš nikada, neću shvatiti te sebične ljude koji si oduzimaju život zbog gluposti. Znam da je normalno laskanje kada imaš 13 godina, ali bih svejedno željela nekakvu potvrdu da si ne laskam baš previše.

PS. Znam da će to svima zvučati umišljeno, ali ne mogu pronaći bolje riječi. I zbilja nisam umišljena. Hvala.

Redakcija Teena: Za prvu dilemu ti postoji vrlo jednostavan test. Ako ti pri prvom poljupcu zaklecaju koljena da te tri lučka radnika moraju pridržati da ne padneš, taj je pravi. I, dilema riješena.
Po drugom pitanju, možda će ti naš stav biti malo čudan, ali mi smo ga izvukli iz godina i godina iskustava. I po tom iskustvu nam se čini da se u životu nekako najbolje držati jedne fine, lagane sredinice. Ono, da ne stršiš ni u plus, ni u minus previše, da si posložen u sebi po principu 'od svega pomalo'. Kužiš? I onda, tako ravnomjerno posložen, tešeš sve moguće kvalitete koje se da izglancati u sebi do visokog sjaja. To govorimo zato što nam se uvijek činilo da su ljudi koji su prvi, jedini, posebni, najbolji zapravo - jako usamljeni! A šteta je ne imati nekoga za malo pospikati. Zato ti glancaj svoje kvalitete do visokog sjaja, no, (pri)čekaj da iz usta nekog drugog izađe ono 'Ti si tako posebna!'. Najbolje bi bilo da to bude iz usta jednog jednako posebnog dečka od kojeg će ti se tako žestoko tresti koljena da ćeš zaboraviti na sve, pa čak i samu sebe. Evo, ovo ti je naše mišljenje, a ti vidi možeš li ga iskoristiti za nešto sebi konstruktivno. B cool!

Moj problem vjerske je prirode i znam da mi vi ne možete dati stručan odgovor, ali treba mi samo malo razumjevanja i podrške.
Oduvijek sam vjernica i iako moji roditelji nisu praktični vjernici, ja sam uvijek išla nedjeljom na misu i navečer se molila. Vjerujem u Boga i to mi daje snagu, nadu i podršku uvijek kad mi je teško. Sa svojom sam vjerom bila načisto do prije dvije i pol godine kad sam upoznala sadašnjeg dečka. Zaljubili smo se na prvi pogled, i uskoro prohodali, a onda je došlo pitanje prvog seksa. On je stariji od mene šest godina, ali ja sam ga jako voljela i željela to, a on me nije ni na što prisiljavao. No najviše me brinulo što je to prema crkvi grijeh. Sada, dvije i pol godine kasnije, mene i dalje muči to pitanje, osobito otkad sam nedavno pročitala da prilikom ispovijedi, ukoliko se namjerno zataji neki teški grijeh, otpuštenje ne vrijedi ni za one navedene. Ja doista ne mogu ispovijedati seks s njim kad to ne smatram lošim niti se kajem. Ali beskrajno me boli nerazumijevanje crkve za to što me muči. Zar je seks prije braka tako strašna stvar?
U današnjem društvu u kojem živimo, kako bi se uopće moglo ispoštovati tu Božju zapovijed kad se ljudi žene sa 28-30 godina? Zar bih se ja, ako želim spavati sa svojim dečkom, trebala udati za njega sa 18 i pol godina? Zašto nam je Bog uopće dao pubertet i hormone koji počinju sa 13 ako se trebamo suzdržavati sljedećih 15 godina? Ili, čak i da se svi žene sa 18, zar nisu puno gore rastave braka koje bi uslijedile u puno slučajeva zbog nezrelosti?
Pričala sam s dečkom o tom pitanju i on je bez razmišljanja rekao da me ni u snu ne bi ostavio kad bi se sad odlučila ne spavati s njim do braka, ali ja to ne želim, niti bih mogla. Mi smo se i upoznali u teretani, onda možete samo zamisliti kako bi to bilo teško!
Sada zbilja ne znam što da učinim. Vjera mi puno znači, dečko također i ne mogu birati između njih! Osim seksa, postoje i druge stvari u crkvi koje me zbunjuju, npr. kako crkva koja propagira pomoć svojem bližnjem u svim situacijama može braniti kondome u Africi unatoč AIDS-u, umjetnu oplodnju, homoseksualizam... Nisu li to osnovne ljudske slobode?
Pokušala sam pričati sa svećenicima o ovome, ali oni to ne mogu razumjeti. Samo izrecitiraju da ako želim da mi Bog oprosti prestanem s tim i gotovo. Zar nemaju nimalo osjećaja,nego se prama nama doslovno odnose kao prema Božjim 'ovcama' koji smo poput robota i trebamo raditi ispravno?
Molim vas, odgovorite mi. Već ste mi jednom pomogli i vaš bi mi odgovor jako puno značio, jer sam potpuno zbunjena, nesretna i nemam pojma kome da se obratim. Hvala!

S.

Redakcija Teena:E, vrlo zanimljivo....I vrlo zeznuto što se tiče naše pozicije i odgovornosti koju sada osjećamo pri slaganju odgovora na ovaj problem. Jasno ti je da naše riječi ne presuđuju u baš ničemu jer nismo mi ti koji bi sada smjeli, znali ili mogli prosuti ovdje univerzalnu istinu i ponosno nastaviti šetati svijetom dalje. Niti mi uopće znamo univerzalnu istinu po ovom i mnogim pitanjima. Zato ćemo se zadržati u okvirima laganog chata, što je i jedino što se ovdje među nama zbiva. Točno kužimo na kakvom raskršću i na kakvim mukama se nalaziš jer, vjeruj nam, nisi jedina koja je muku mučila sa vlastitim poštenjem, iskrenošću i čistom savjesti koju zna i može imati prema nekim stvarima. No, činjenica je da se život, bespoštedno, stalno vrti i okreće u vrlo kompliciranoj kombinaciji crne i bijele boje koja se i zove vrlo nemaštovito - siva. Bez obzira što bi ponekad stvarno bilo (naj)lakše da je nešto čistto crno, a drugo totalno bijelo, nažalost - nije! Vjera i seks se isprepleću na nimalo jednostavan način u toj sivoj zoni i tu treba jednostavno izgraditi svoj osoban stav i preuzeti odgovornost za njega. Po nama, uopće nije ni upitno, ni čudno zašto svećenici daju vrlo jednostavne odgovore na koja se ne postavljaju dodatna pitanja jer oni su vrlo jasno definirali tko su, što su i koga u životu slijede i zastupaju.

Budući je stav crkve takav kakav jest, oni samo slijede nauk onoga koga su odlučili u životu u potpunosti slijediti. I tu su stvari očite i jasne i, kada sve to uzmeš u obzir, mi ni ne očekujemo da bi na tom mjestu i od tih ljudi mogli i trebali čuti nešto drugačije. No, ako ti u sebi ne osjećaš spremnost na toliku predanost, tko može reći da je to loše? I, uostalom, treba svakako raditi na tome da se bude dobar čovjek, to je zbilja veliki izazov u današnjim vremenima, no mislimo da je prilično arogantno pokušavati biti svetac. Mi svi smo obični ljudi i imamo svoje grijehe za koje podnosimo sve kazne koje nam slijede i to je u redu jer treba biti hrabar i treba podnijeti odgovornost za tu hrabrost. Čovjek mora naučiti biti samostalan i hrabar po pitanju unutarnjeg osjećaja i srca i, po nama, to je ona osnovna zadaća života. Sve ostalo je skrivanje i kukavičko bježanje od života. Kužiš? Život je težak, stalno ćeš se nalaziti na mučnim raskrižjima bitnih odluka, vagati je li to pravi ili krivi put, no, nakon mnogih godina takvih upitnika i prolivenog znoja u mučnim odlukama, dođeš do vrlo jednostavne stvari. Sve ono s čime se ti sam osjećaš dobro u svom srcu je - u redu! Drugog suca ti nema. Za sve što si (ipak) zgriješila ćeš odraditi svoju kaznu ovako ili onako, no, pokušavati biti pročišćen od svih iskušenja je gotovo nemoguće. Po nama, reći ćemo to otvoreno, jedino je Papa Ivan Pavao II bio sveti čovjek koji je hodao ovom zemljom, a tko od nas običnih smrtnika se može usuditi hodati uz taj bok? Mi možemo pokušavati dati sve od sebe, koliko osjećamo da možemo, ali griješnici jesmo i to ćemo i ostati, odraditi svoje grijehe u svojim kaznama i to tako mora biti. Evo, ovo ti je neko naše promišljanje o svemu, vrlo osobno i potpuno daleko od neke univerzalne istine jer je ni sami, naravno, ne znamo. I za ovaj svoj stav isto tako vrlo odgovorno podnosimo svoje poklone i kazne, ali, osjećamo da je u našem srcu to na pravom mjestu. Sada je pitanje što ćeš u svojem srcu po svemu ovome osjetiti ti. Pa, evo, ovo je tvoja šansa da se tu negdje eventualno (pro)nađeš. Cheers!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr.