Imam problem i tražim neki dobar savjet. U osnovnoj školi sam bio stidljiv a još sam išao u razred u kojem su bile osobe koje su me htjele osramotiti i napraviti budalom u svakom trenutku tako da sam postao još povučeniji. Nikad nisam imao curu niti sam se poljubio ili nešto slično. Sad u gimnaziji je drugačije jer većina ljudi koji su billi OK prema meni u osnovnoj idu sad sa mnom u razred pa smo postali dosta bliski a još su došli neki drugi učenici iz drugih škola i postali smo prijatelji.

Mi smo sad ta ekipa i stvarno sam sretan što sam našao prave prijatelje no tu je sada došla ljubav. Zaljubio sam se u jednu prijateljicu. U početku smo bili prijatelji i sve je bilo OK no počela mi se sve više sviđati i sad u trećem razredu sam se zaljubio u nju ali nikad nisam skupio hrabrosti da to kažem a da stvar bude gora ona je zaljubljena u jednu osobu iz našeg društva ali još nisu zajedno. Ona često govori da voli odbojkaše a i svi dosadašnji dečki su joj bili odbojkaši a takodjer i ta osoba u koju je zaljubljena tako da mislim da nemam šanse kod nje i to me ubija. Ako joj kažem nešto uništit ću naše prijateljstvo a i ljudi iz društva će se ponašati prema meni drugačije. Za godinu i pol završavam školu i možda je nikad više neću vidjeti, stvarno sam očajan i ne znam što ću. Hvala vam unaprijed na odgovoru.

Redakcija Teena: Hmmm....Zbilja klizava situacija i potpuno te kužimo. Taman si se izvukao iz svojeg malog mračnog kuta u kojem si se skrivao i počeo lagano bildati tu važnu riječ samopouzdanje, kadli se opet pojavio klizni teren na kojem se cijelo to pouzdanje u samog sebe može lako strovaliti u još dublji mrak od onog početnog. Je li to to? Pazi, osnovna stvar kod bildanja pouzdanja u samog sebe je – prvo poraditi na strahu da ti ga nešto ne oduzme. Kužiš? Ako se dobro obračunaš s ovom vrstom straha, onda se rješavaš vrlo velike životne muke plus dobivaš prilično žestoku količinu dodatnog samopouzdanja. Svi oni koji ti se čine tako sigurni u sebe zapravo imaju riješenu tu muku u sebi i zato se jednostavno ne boje – riskirati! Jer, znaju, ako i padnu, znat će se dići. Postoje ti zapravo dvije vrste samopouzdanja. Jedna je vrlo napornog, živcirajućeg tipa i nose je oni koji okolo hodaju i urlaju 'ja mogu sve!'. To je bezveze i naporno jer svi normalni i pametni ljudi znaju da je život u rukama više sile i da mi zapravo imamo jako malo s time. Možemo se samo nadati da bi moglo biti dobro, a takvi ljudi koji se slažu s ovime, imaju u sebi ono pozitivno samopouzdanje koje kaže 'ako zagusti, snaći ću se'. Kužiš? E, pa sad. Mi ti savjetujemo da se ipak za prvo vrijeme ne predaješ, barem dok nisi povukao neke dodatne poteze koje bi te lako mogle uvaliti u uspjeh. Prvi od tih poteza ti je višetruko pozitivan i koristan – zašto i ti ne kreneš na odbojku? Uopće se ne šalimo. Motivacija je presudna za ovakve stvari u životu, a mislimo da ti imaš baš super motivaciju. Uostalom, nikad ne znaš, možda otkriješ da si super-odbojkaški talent i onda dobiješ i curu i i novo područje bildanja sigurnosti u samog sebe. A možda bi ugledao i iskrice u njenim očima ako bi joj, onako, ležerno dobacio: 'E, znaš da sam počeo trenirati odbojku, fenomenalan sport, baš me ispunjava'. Ili neku tvoju originalniju verziju ove rečenice....Uglavnom, ništa te ne košta da probaš, a usput da održavaš komunikaciju s njom po principu 'stezanje obruča' – što više, češće i kvalitetnije! Evo, mislimo da se za neke stvari vrijedi potruditi jer hrabre sudbina voli. Pa, ovo ti je prilika da otkriješ kako... Sreću želimo!

Ne znam zašto sam zapravo odlučila napisati ovo pismo, ali mislim da mi je pomoć ipak potrebna. Radi se o o tome da sam se razišla s najboljom frendicom. Poznajemo se od rođenja (već 17 god) i nikad nismo išle zajedno u školu, ali nam to nikad nije ni predstavljalo neki problem. Ali otkad smo krenule u srednju, ona se potpuno udaljila. Postepeno... Nije mi još uvijek jasno zašto. Razumijem da se zbližila s ljudima s kojima je osam sati dnevno u školi, ali da me više nema potrebu ni nazvati na telefon... To mi nikad neće biti jasno. Probala sam s njom razgovarati milijun puta ali nikad se ništa nije promijenilo. Uvijek kaže da joj je žao što se ne viđamo dovoljno, ali vidim da ju jednostavno nije briga. Plakala sam danima, jer mi jednostavno nije bilo jasno zašto?! Zar je moguće da se osoba doslovce preko noći promijeni? Preteško mi je. Nije mi jasno kako joj je svejedno, bile smo nerazdvojne 15 godina a ja sam bila spremna učiniti za nju sve. Apsolutno sve. Plače mi se samo kad se sjetim. Je li naše prijateljstvo uopće ikad bilo pravo? Očito nikad neću saznati odgovor. Mozda je tako i bolje. Sada sam pustila neka sve ide svojim tijekom, pomirila sam se tim da više ništa neće biti kao prije. Ljudi uvijek odlaze iz našeg života, zar ne? I znam da ništa više neće biti isto, a ovo me ojačalo jer sam ostala sasvim sama i bila sam neprestano pod stresom, ali sam ipak odlučila krenuti dalje. U to vrijeme sam se i razboljela i završila dva tjedna u bolnici. Ona nije ni znala za to. Sad sam krenula dalje, imam prijatelje, družim se i ne vraćam se nazad. Postala sam jača kao osoba, na neki način sam i odrasla, ali svejedno mi nekad dođu suze na oči kada vidim neke stare slike i imam osjećaj da ću potajno zapravo zauvijek plakati i žaliti za tim što se dogodilo. Probala sam okriviti sebe, možda sam se ja promijenila ili radila nešto što ju je odbacilo od mene? Nisam se uspjela okriviti, ali sam pokušavala. Možda nas je jednostavno vrijeme razdvojilo. Ja sam upisala gimanziju i stvorila neke ciljeve koje želim ostvariti u životu. Ona je upisala malo slabiju školu i ne zamara se previše onim što će biti u budućnosti. Ali to nikada nije predstavljalo neki problem, barem ne meni.
Sada, dakle već tri godine otkako se ne družimo više kao nekad, pokušavam razmisljati na način da je ona dio moje prošlosti, a ja se ne želim vraćati u prošlost. Moje pitanje je zapravo bih li ja stvarno trebala ostaviti sve kako je i očito prekinuti sve veze koje sam s tom osobom imala 15 godina? Kako uopće nastaviti dalje kao da ništa nije bilo kad izgubiš oslonac na koji si se toliko navikao u životu? Ne znam više ni kako pričati s njom, šta joj reći.. I mislim da to više nema smisla.

Redakcija Teena: Da, kužimo o čemu pričaš i priznajemo ti da je stvarno gadno kada se samo iznenada jedan dan nađeš u situaciji da te netko vrlo blizak pogodi u glavu kombinacijom izdaje i razočaranja. To je zbilja vrlo težak osjećaj s kojim se, kada se dogodi, ipak treba pažljivo postupati. Odnosno, ako si već pogođen tim osjećajem, onda treba pažljivo sa samim sobom, kao s onim kutijama na kojima piše 'lomljivo'. I upravo tako se čovjek i osjeća nakon takvog razočaranja, dovoljna je sitnica da otkači bujice loših stanja. No, kao i sa svim drugim gadnim feelinzima, i ovaj je moguće odraditi, prevladati i nadvladati. Trebaš samo pustiti da odžaluješ koliko ti treba i da isplačeš sve što ti treba. Tek nakon toga možeš očekivati da možeš rasterećeno krenuti u nove situacije. Nama je drago da vidimo kako si ti izabrala vrlo zdrav i pozitivan način prevladavanja ove situacije, sve što si nam povjerila je sasvim normalan proces žaljenja i nastavljanja dalje. Mi ti savjetujemo da ipak ne izabereš sjećati se te cure po negativi. Zadrži je u svojoj memoriji samo po pozitivi i to sebe radi jer loši osjećaji su loši samo po tebe. Ona ti je ipak bila dio lijepog života, bez obzira kako se sve na kraju završilo, pa imaš izbor i priliku po tome je i pamtiti. Isto tako, imaš i izbor i priliku nastaviti dalje tražiti nove ljude, situacije i prilike. I to je super! Tko kaže da u životu možeš imati samo jedan oslonac i, iskreno, koliko divnih ljudi ima na ovom svijetu i šteta bi bilo da bude tako. Zato, naš ti je savjet sljedeći. Već si odradila dobar komad žalosti za cijelom tom pričom i to je super. Ostatke možeš odraditi tako da daš priliku drugim ljudima da ti ga obogate pozitivom. Nikad nemoj misliti da je drastično što te netko povrijedio jer tko smo mi da nas se ne bi smjelo povrijediti, tako će ti biti lakše nositi se sa tim lošim osjećajem. Sve je to normalno i događa se svima, samo se treba nastaviti dalje. Uporno! Zadnji savjet ti je da je se uvijek sjećaš sa smiješkom, tako ćeš pokazati da znaš biti velika kada treba. A tu hrabrost život zna lijepo nagraditi....Pa, evo, ovo su naši prijedlozi, na tebi je da izabereš što ti odgovara. Sretno!

Ovako... Imam jedan problem koji me muči već duže vrijeme. Sedamnaest mi je godina i već godinu dana sam zaljubljena u dečka iz razreda. On je sve što ja tražim od dečka i čak sam mu i priznala da mi se sviđa jer više nisam mogla čekati što će se dogoditi.. On je rekao da se i ja njemu sviđam, ali da nikad ne bi bio s curom iz razreda kako ne bi narušio naše prijateljstvo. Bila sam jako tužna zbog toga i htjela sam odustati od njega, ali jednostavno ne mogu. Krećemo se u istom društvu, gdje god se okrenem vidim njega i svi njegovi postupci i odnos s drugim ljudima me tjeraju da se još više zaljubim u njega, iako bih htjela suprotno. Uviđam sve njegove vrline, ali i mane i sve te mane su meni super, ja ga prihvaćam takvog kakav je jer nitko nije savršen. Prema njemu sam drugačija, on iz mene izvlači ono najbolje. Ponekad me odjednom zagrli i imam osjećaj da sam najsretnija na svijetu, a onda opet kad razmislim, znam da nikad neće biti ništa između nas. Prijateljice mi kažu kako me neobično gleda i da se vidi da prema meni osjeća nešto više od prijateljstva. Ali ja više nisam u ništa sigurna. On je jako dobar prema meni i jako cijenim to što je iskren i što me nije zavlačio već mi je rekao istinu, ali ipak... U cijelu tu zbrku se ubacio i jedan drugi dečko koji je htio nešto sa mnom, ali on je na fakultetu u drugom gradu, tako da je naš odnos isključivo preko Facebooka i MSN-a... Jako je dobar prema meni, ali nekad imam osjećaj da misli da može sa mnom kako hoće jer sam mlađa tri god od njega... On ima velik broj frendica i za nekakvu jednokratnu zabavu ima i previše kandidatkinja. On misli da se palim na njega,što i nije daleko od istine, ali kad malo razmislim, ne želim se vezati za njega. Kad dođe u grad, vidimo se i ugodno mi je u njegovom društvu i znam da bi mi pomogao da zaboravim ovog prvog. Ali on većinu vremena nije u mom gradu. No stvar je u tome da sam imala priliku biti s njim, a ja nisam htjela baš zbog tog dečka iz razreda. I sad imam osjećaj da nemam nikoga, jer svi sa mnom igraju igru toplo-hladno. Ponekad mi dođe da se više oko ničega ne trudim, a onda opet jedan od njih dvojice napravi neku lijepu gestu i ja promijenim mišljenje. U meni još uvijek postoji nada, ali bojim se da se od nade ne živi... Voljela bih kad bih mogla s postići nešto s tim dečkom iz razreda, a s ovim drugim ostati frendica. Zbunjena sam jako, nisam sigurna vrijedi li ulagati trud i napor u sve to. Već sam umorna od stalnog čekanja. Help, pomozite mi.

Zbunjena
 
Redakcija Teena: E, da.... Jako dobro su nam poznate ove situacije, a mislimo da nismo u manjini i da se većina koja ovo iščitava može tu negdje pronaći i sa svojim iskustvom. Što reći? Bitna je količina nezadovoljstva u kojem se valjaš i mislimo da je ta razina jedina stvar koja može presuditi u ovoj situaciji. A vidimo da te napala poprilično zavidna količina i frustracije i nezadovoljstva, a to je činjenica koju vrlo ozbiljno treba uzeti u obzir. Naš ti je savjet da je pravi trenutak da počneš gledati, paziti, truditi se oko – sebe! Postoji granica u svakom odnosu preko koje nećeš dati da se ide na tebe, a upravo se nalaziš u idealnoj situaciji da naučiš određivati gdje je ta granica. Sada je zapravo vrijeme za tebe, da se malo upoznaš i da vidiš koji je to trenutak koji će raspaliti ponos u tebi i nakon kojeg ćeš reći – dosta! Jer, definitivno imaš pravo, najgore je ne znati na čemu si i ne znati što zapravo imaš u životu. To je vrlo gadan osjećaj, no, koristan je utoliko što, kod pametnih ljudi, otkači kočnicu i pusti osjećaj samoobrane na slobodu. Ne možemo ti reći što je ispravno za učiniti jer mi to ni ne znamo, to možeš samo ti znati i odlučiti. No, možda bi mi, da smo u sličnoj situaciji, stisnuli zube, napravili oštar rez i krenuli u potragu za izvorom nove pozitivne energije. Jer, ako si nezadovoljna i frustrirana s postojećim stanjem, onda samo ti možeš nešto učiniti da se to promijeni, budući si sama gospodar svojeg života. Kužiš. No, velimo, ti si šefica u ovoj priči i biti će onako kako ti lupiš šakom od stol...Pa, evo, pitanje je samo – hoćeš li? Cheers!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr.