Pozdrav! Jednom sam vam već pisala i bila sam zadovoljna vašim savjetima. Sada imam drugi problem, mnogo dugotrajniji. Naime, prije dvije godine je poginuo Toše Proeski. Svi mi znamo tko je on bio. Na mene je ostavio poseban dojam. Otkad sam ga upoznala (neposredno prije njegove smrti) zaluđena sam njime. I izgledom, i glasom a prije svega njegovim toplim očima i humanošću. Sve je počelo tog dana kad smo se sreli… Prije sam znala za njega ali nisam bila toliko zainteresirana. Ne znam kako opisati tu bol koju osjećam već dvije godine otkako ga nema. Svaki ali baš svaki dan on je u mojim mislima… Shrvana sam od plača, ne mogu više dalje ovako. Strašno me boli njegov odlazak. Tim više kada čujem njegovu pjesmu, vidim njegovu sliku… On je za mene bio i ostao savršen. Možda zvučim kao balavica od 12 godina ali dosta sam starija i znam da ovo nije nekakva bolest ili opsesija već ljubav prema tom čovjeku i golema tuga u mom srcu. Nikad nisam izgubila nikog niti sam bila suočena sa smrću bližnjih. Ali otkad je on otišao kao da je otišao i dio mene. Depresivna sam… Mislila sam da će ova bol proći s vremenom (prošle su dvije godine od njegove smrti) ali ona je još uvijek tu. Još jača nego prije… Ne znam što napraviti, okolina se obično izruguje s ovakvim stvarima, tako da nikome i ne govorim o ovome. Ne želim ga zaboraviti. Ne želim izbjegavati pogledati njegovu sliku i poslušati njegov glas. Želim samo biti toliko jaka da mogu jednog dana doći svojoj djeci i pokazati Tošinu sliku a da se ne rasplačem. Želim sačuvati vječnu uspomenu na njega s osmijehom na licu. Kako?

Pozdrav!

Redakcija Teena: Mi priznajemo da se ponekad na ovaj, vrlo zabrinjavajući svijet, spuste, kao poklon od više sile, neki dobri anđeli koji samo svojom pojavom oplemene živote nas običnih smrtnika koji smo tu da vrlo prosječno odradimo ovu životnu dionicu. I reći ćemo ti nešto što će te možda iznenaditi a to je da vrlo mnogo ljudi prepoznaje neke svoje anđele, baš kao što si i ti svog. Jednostavnije rečeno, postoje ljudi koji te oplemene svojom plemenitom energijom a da ih ni ne moraš poznavati i da ti ipak kao takvi budu važni. Pogotovo ako uzmeš u obzir koliko danas ima negativnost, pogotovo negativnih ljudi, pa kako ne bi žalio za nekime tko je do kosti neiskvaren, pozitivan i dobar. Ljudi se prepoznaju po energiji, po njoj se spajaju i rastavljaju, odbijaju i privlače a da se ne moraju čak ni poznavati. Poneki ljudi (samo poneki) imaju takvu energiju da te njome zaslijepe i napune toliko da ih nikada ne možeš zaboraviti. To postoji! Postoji nekoliko takvih anđela na nebu koji su i nama oplemenili život posebnom energijom, pogotovo jedan, vrlo poseban, koji je imao takvu energiju da ga se nikada, baš nikada neće zaboraviti. No, baš zato smo zaključili, energija ne može samo tako nestati, ona nam je poslana da je čuvamo jer nam je poklonjena. Ali, s osmijehom jer zbog takvih poklona ne treba plakati. No, ako ti osjećaš da ipak ne možeš kontrolirati tu tugu koja te obuzima, onda bi mogla porazgovarati s nekom stručnom osobom kako da ipak dođeš u kontrolu nad tim osjećajem. Možeš nazvati Plavi telefon pa se, za početak, povjeriti ljudima koji bi ti mogli dati korisne stručne savjete kako da se ovlada reakcijama koje mogu biti suprotne od onih pozitivnih u lošim situacijama. Kužiš. Zašto ne? Uostalom, dovoljno ti je sjetiti se samog Toše i onog njegovog neodoljivog osmijeha, kako pjeva: 'Volim osmijeh tvoj....', pa da vidiš da smo možda ipak u pravu. Pa, ajde, nabaci taj njegov smile i potraži stručan savjet, ne može odmoći! Go!

Imam 16 godina i jedan problem koji mi se stalno vraća, i želim mu nekako konačno stati na kraj. To je sramežljivost i manjak samopouzdanja. Kad sam s grupicom ljudi, tj. s najfrendicama sve je OK, mogu se zabavljati, smijati, pričati gluposti i biti JA. Ali kad sam s ostalima iz razreda, s kojima sam isto tako u dosta dobrim odnosima, postajem malo zatvorenija. S ljudima koje znam iz osnovne škole (svi osim dvije najbolje frendice) onda postajem još više zatvorena. Nije mi jasno zašto je to tako. Nemam baš ni nekog pretjeranog samopouzdanja. Nisam si baš nešto prelijepa, ali nisam ni ružna… Ali često mislim kako će drugi misliti da sam glupa i sl.
Možda zato jer sam u osnovnoj bila još više sramežljiva i družila sam se s jednom curom koja je bila 'popularna' pa sam se zbližila i s ostalim 'popularnim društvom'. Na kraju ja i ta frendica koja mi je bila 'najbolja' nismo više dobre jer je ona meni jednostavno rekla da ne želi više biti moja prijateljica! Bilo je to davno i shvatila sam da mi očito ni nije bila prava ali otad se očito osjećam nekako manje vrijedno od njih, kao da će oni misliti da im nisam dorasla ili da nisam dovoljno zabavna za njih. Svaki dan se vozim na putu do škole s društvom iz osnovne i svi su mi simpatični i OK ali jednostavno kao da ne mogu pokazati svoje pravo lice. U osnovnoj sam bila dosta drukčija, puno više povučena, mirna... I kao da ne mogu pred njima biti ovakva kakva zapravo jesam. Nije mi problem ni upoznavanje s novim ljudima ni ništa slično tome, jer tada kao da sam neka druga osoba, tj. 'prava ja'. A kad sam s ovima od prije, mislim da me oni uvijek gledaju kao onakvu mirnu zatvorenu curicu... I ne mogu ih kriviti kad takva i ispadam.
Sviđao mi se jedan dečko i to jako dugo, u početku sam mislila da se i ja njemu sviđam jer je napokon pokazivao da ga zanimam.Ali i to je palo u vodu i još me više obeshrabrilo.Više ni s njim ne mogu biti otvorena, jedva da progovorimo. Ali stvarno bih se željela više otvoriti. Svaki put kad to uspijem, zabavljam se s njima, pričam gluposti. Onda dođe neko razdoblje kad jednostavno ne mogu i tako u krug... Želim stati na kraj tome. Želim se osjećati udobno u svojoj koži. Dodatni 'poticaj' je jedan dečko iz tog društva koji je rekao mojoj najboljoj frendici da sam još uvijek dosta sramežljiva. Znam da jesam! Ali želim to promijeniti... Već jesam, ali nedovoljno. I mrzim kad mi se taj glupi osjećaj vraća. Kao da nisam dovoljno dobra za njih, a tome nisu krivi oni.
Jednostavno djelujem rezervirano i ako nešto kažem i netko to ne čuje, ne zamijeti, meni to radi još goru situciju. Znam da nije sve u izgledu, ni u bacanju super fora. Ali ako mogu biti 'prava ja' s ovim drugim curama, zašto nisam takva uvijek i kako da to promijenim?
Molim vas da mi pokušate pomoći nekako, jer s tim se borim oduvijek. I dosta sam napredovala, ali osjećam kao da se to sve više vraća...

Redakcija Teena: Kužimo! Danas je najgore i najteže pokušavati iskreno biti ono što stvarno jesi jer se vrlo mnogo današnjih situacija vrti oko stvaranja maski koje će od ništavila ili praznine napraviti sjaj i glamur. No, čak i ako staviš masku na prazno lice, ne znači da će blještave boje učiniti da ta rupa nestane. Ti si od onih koji pokušavaju u masi prefarbanih lica održati ono pravo i prirodno svoje. Odmah da ti kažemo, to će ti biti gadno za provesti u djelo. Jer, izdvajaš se iz zakona mase koji nalaže 'prilagodi se, svrstaj se, prikloni se'. Teško je u masi biti svoj i individualan jer prilagodbom i imitiranjem drugih pokazuješ da im nisi opasnost i pokazuješ da će te moći uklopiti u svoj film. No, ako ostaneš ipak u onom svom filmu, onda možda ostaješ i sam. No, mi uvijek kažemo da je bolje ostati bez drugih, nego bez samog sebe. Nama je potpuno logično da se osjećaš sigurno u društvu svoje ekipe koja te dobro poznaje i prihvaća takvu kakva jesi, tu se osjećaš zaštićenom u svojim reakcijama jer znaš da će rijetko tko zlonamjerno nagaziti ijednu. No, u društvima koja ne poznaješ toliko dobro, naravno da se svaka tvoja reakcija iščekuje i pomno promatra, ocjenjuje i važe i budući da nisi 'dio ekipe' vrlo lako se može dogoditi da te netko 'nagazi' samo iz potrebe da pokaže svoju dominaciju i tko je tu šef. To se događa vrlo često i odmah ćemo ti reći - svatko tko ima potrebu za takvim dokazivanjem je nesiguran do boli! Čovjek koji je mirno siguran u sebe nema potrebu gaziti nekog drugog. Ti se podsvjesno bojiš takvih ljudi jer još nisi dovoljno izgradila pouzdanje u samu sebe da ćeš u takvom momentu znati odmahnuti rukom i reći – ma daj, jadniče, šeći dalje od mene sa svojim jadom! Kužiš? Za tu sigurnosnu i samozaštitnu reakciju ti ponekad trebaju godine i godine muka koje si uspješno položila poput pravog ispita zrelosti, odnosno, cijeli fakultet mučnih ispita koji će te dovesti do titule diplomiranog samopouzdanja.
Zato ti savjetujemo da, za početak ove fakultetske borbe za pouzdanjem u samu sebe, počneš vježbati prvu lekciju - mahanje rukom! Kreni od svoje samosvjesne nule, svaka nula je početak i zaboravi ovaj minus beskonačno po kojem se vrtiš izgubljena u vremenu i prostoru. I zapamti, za promjenu u životu treba hrabrosti. Vjerojatno ćeš se 'provaliti' u tim popularnim društvima otprilike pet milijardi puta na jednu sekundu svojeg života, no, ako sve (iz)okreneš na šalu, lakše će ti biti shvatiti da je život komedija samo ako mu se sam počneš prvi smijati. I lakše će ti biti nastaviti s daljnjim lekcijama i polaganjem ispita iz samopouzdanja na ovom životnom fakultetu. A samo usput, sve dok ti imaš svoju čvrstu jezgru ekipe s kojom uvijek na licu imaš nacrtan opušten osmijeh, sve druge ekipe ovog svijeta su relativna stvar. Evo, mi smo ti, onako kupusarski, malo nabacali par rečenica, pa ti vidi koju bi mogla prigrliti kao svoju - slamku spasa. A ako nađeš i dvije - nitko sretniji od nas! U svakom slučaju - sretno!

Nadam se da ćete objaviti moje pitanje, odnosno nedoumicu ili ne znam ni ja što je jer mi je stvarno potreban što prije)… E ovako: Imam 15 i krenula sam u srednju ove godine… Moj problem se tiče samopouzdanja ali nije to baš onako tipično... Svi moji s kojima se družim i ljudi iz mog mjesta i moji roditelji bi rekla da sam ja osoba s puno samopouzdanja i stvarno ostavljam takav dojam. Ali ja zapravo u sebi umirem od straha i nedostatka, velikog nedostatka samopouzdanja. Točnije, za sebe mislim da sam ružna! Zapravo, dođu dani kad sam zadovoljna svojim izgledom ali ponekad se osjećam tako da bih najradije da ne postojim. Tad mi se čini da su svi ljepši od mene.. Svi imaju ono nešto lijepo a to ne mogu pronaći na sebi. To je najšešće kad sam u PMS-u kad mi iskoči i koji prišt više. Inače ih imam na licu, ali u normalnoj mjeri. Ponekad mi dođe i pokoja akna previše. Kad u takvom stanju sretnem osobe s čistim licem onda si odmh umislim kako sam čudovište i želim da to prestane. Želim zdravo razmišljati. Ne znam kako to reći jer ne želim se hvaliti ali puno mi je ljudi reklo (i dečkiju i cura) da sam lijepa i da imam nešto posebno (iskreno, nisam ja sad neka ljepotica kao npr. Angelina Jolie) ali opet si to ne mogu predočiti... Ja sam sebi u glavi ružna. Tijelom sam vrlo zadovoljna jer imam lijepu sportsku građu (zahvaljujući treninzima) i to mi svi često kažu .....
Što se tiče dečiju pa ovako… Imala sam stvarno ponuda, jako dobrih. Ali sam gotovo svaku odbila jer ne mogu biti s nekim tko mi se ne sviđa. Tako da sam imala jednu 'vezu' koja je trajala kroz cijeli osmi razred. Ali nikad između nas dvoje nije bilo konkretnih intimnih stvari (pritom mislim na poljubac), što znači da dosad nisam doživjela svoj 'first kiss'. Do prije neki mjesec mi to uopće nije ni bilo na pameti, ali sad kako sam krenula u srednju školu sve više mislim o tome jer svi imaju dečke/cure i rade te stvari. Onda i ja to poželim. Ali najgore je što nisam čak ni zaljubljena i ne želim sad biti s bilo kim i preći na taj korak... Hoću da to bude netko poseban. Ovaj moj bivši iz osmog razreda mi je skoro priznao da me još voli i da sam mu posebna. Ali meni to više nije to i ne znam trebam li pristati opet biti s njim. S druge strane, jedan dečko stariji od mene tri godine kojeg znam preko fejsa me pitao da odemo na piće. Ali meni je sad bed što ako mu se ne svidim. To neću moći podnijeti. Bit će to veliki udar mom samopouzdanju koje je ionako na niskoj razini, iako sam mu obećala da ćemo se naći. Užasno se bojim toga, šta ako mu budem ružna ili slično ali isto tako zao mi je propustiti priliku, jer je dečko fin i sviđa mi se. Još me strah da mi najbolje godine ne prođu a da ne budem imala dečka zbog toga što ja mislim da sam ružna...
Molim vas pomozite mi. Kako da savladam ove užasne osjećaje, kako da počnem zdravo razmišljati?

Molim vas odgovorite. Očajna sam a i taj odlazak na piće se bliži…

Hvala unaprijed...

Redakcija Teena: Prvo ćemo te uputiti da skoncentrirano i detaljno, kao domaću zadaću, iščitaš naš odgovor na prethodno pitanje. Drugo, što se tiče tvojeg problema s užasnim osjećajima koje gajiš prema sebi, to ćemo ti usporediti s jednom situacijom koja će ti, vjerujemo, biti vrlo dobro poznata. To ti je ona kada se bliži test iz matematike, a ti svakim danom počinješ osjećati sve veću mučninu i na sam dan testa upadneš u 5-i stupanj muke i mučnine, prave fizičke, zbog koje moraš ostati doma. I tako si se bolešću, odnosno ružnim događajem, spasila onog još ružnijeg - možda! A možda, da si se hrabro, uz svu mučninu i muku, suočila s tim ispitom iz matematike, shvatila da bi ipak dobila prolaznu ocjenu, baš onu koja bi ti smanjila svu muku koju osjećaš. I tako dobila silu vjere u sebe. I tako ti, svom silom ružnih osjećaja prema samoj sebi, zapravo spriječavaš sebe samu da izađeš na ulicu, suočiš se sa svojim odrazom u drugim ljudima i boriš se za svoj još bolji status na toj istoj ulici. Jer, misliš da ti to ne možeš. No, kako ćeš znati ako sama sebi nisi dala šansu i probala, kako ćeš znati jesi li ratnica ako nikad nisi uletjela u borbu? A bez borbe ti nema pobjede. Kužiš? Odi na to piće, bez prevelikih očekivanja. Što god se desilo iza toga, čak i da te nikada više ne nazove nakon toga, zapamti samo jedno - ponekad je bitniji dobar sugovornik za dobar razgovor nego razgovor sam po sebi. Nama se strašno svidjela jedna rečenica koju je rekao Tarik Filipović : 'Da meni sada netko pokloni lamborghini, ja ne bih znao što bi s njim'. Pa tako ćeš i ti nekome biti mali fićo, a nekome čisti lamborghini, no to je u oku promatrača, a ne tvoj problem. No, to (zbilja!) ne znači da bi trebala prestati 'voziti' općenito jer se bojiš takve procjene. Baš te briga, samo nastavi voziti dalje. I citirat ćemo ti dobru rečenicu iz jednog filma: 'U filmu obično postoji glavna ženska uloga i njena najbolja frendica, ona sporedna. Pa tako i u životu....'. Eto, na tebi je sada odluka na koju ćeš ulogu pristati, onu najbolje frendice ili sporednu ili ćeš se (iz)boriti za onu glavnu. Potez je na tebi! Go!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr.