Edi je naručio kavu, iz torbe izvadio duhan i polako savio cigaretu.'Još uvijek ne pušiš, ili?' Odmahnuo sam glavom, a on reče: 'Znam, ti si ipak Švabo...'

Bio je to ponovni susret Nikole Ljubića i jednog splitskog autora u kavani Bajamonti, kojega ovaj njemački pisac hrvatskog podrijetla u Die Zeitu zove samo Edi. Upoznali su se prije dvije godine kada je Ljubić boravio u Splitu na jednomjesečnoj stipendiji i, premda rođen u Hrvatskoj (otac Hrvat, majka Njemica), a odrastao u Njemačkoj, prvi se put susreo s našim mentalitetom.

'Kad pomislim na Split, uvijek se sjetim sati provedenih s Edijem u kafićima' – piše Ljubić. 'U Splitu uvijek imaju vremena za kavu. Bez obzira u koje doba dana. U početku mi je bilo teško svakodnevno sjediti u kavani i, boreći se s unutarnjim nemirom, počeo bih čak brojati cigarete koje bi Edi s toliko užitka savijao i pušio. Kada bih mu rekao da sam ovdje zbog pisanja, on bi me pogledao kao da me zbog toga žali ili još bolje: kao da žali Švabu u meni...'

Da se prošetao zagrebačkom Bogovićevom u kojoj ni u radno dopodne ne bi mogao naći slobodan stol za kavu, Ljubić bi svjedočio istom dokazu da Hrvati ne priznaju tvrdnju njemačkog sociologa Hartmuta Rose da živimo sve dulje i dulje, a imamo sve manje i manje vremena. Naročito za kavu. Jest da na radnom mjestu telefoniramo i istovremeno surfamo na internetu, jest da nemamo vremena pričekati da izađemo iz tramvaja, nego u vožnji provjeravamo e-mailove, šaljemo SMS-ove i vičemo u mobitele, ali nama dan traje ipak malo dulje, nego u hektičnom svijetu ovoga profesora sa Sveučilišta Jena. U svom eseju 'Ubrzanje i otuđenje', Rosa tvrdi da je ubrzanje temeljni element modernizacije, a time i ključni pojam našeg doba

Brže, brže, brže!
'Brže! Brže! Brže!' - glasio je moto Stevea Ballmera, dugogodišnjeg izvršnog direktora Microsofta na posljednjoj konferenciji o razvoju njegove tvrtke. Ballmer je mislio na ono ubrzanje koje nas tjera da svakodnevno jurimo za novim revolucionarnim tehnološkim rješenjima zahvaljujući kojima ćemo brže raditi, brže dolaziti do informacija, brže komunicirati, brže odlučivati. On misli na nove proizvode i nove, brže operativne sustave, ali ubrzanje nije samo tehnološki fenomen, nego univerzalni cilj suvremenog svijeta, kaže Hartmut Rosa. Svijeta koji se stalno mora ubrzavati da bi ostao stabilan. Posljedica? Osjećamo se otuđeno.

Rosa razlučuje mehaničko ubrzanje od ubrzanja društvenih promjena i ubrzanja tempa svakodnevnog života. Svijet se krenuo mehanički ubrzavati industrijalizacijom u 19. stoljeću, a u digitalnom dobu juri kao Formula 1. Danas ne trošimo vrijeme na ručno pranje rublja, mikrovalna skraćuje kuhanje, do New Yorka stižemo za osam sati. Po logici stvari ostaje nam lijepog vremena da u miru poslušamo Beethovenovu 'Pastoralnu'. Ali logika ide drugim putem pa imamo vremena samo za muzičke spotove. Umjesto rečenice sa subjektom i predikatom, SMS se sveo na znakove. Umjesto više slobodnog vremena, ostaje ga sve manje za provođenje po svome ćefu; što vrijeme odmiče, dani su sve kraći.

Razlog? Razvijena društva brza su društva, brzanje stalno stvara tisuće novih mogućnosti i izazova, a stisnuti gas do daske i uzeti sve što ti život pruža, postaje glavni cilj našega vremena, tvrdi sociolog Rosa. Jer kako bi bez toga funkcionirala svjetska ekonomija? No glad za novim nikada ne može biti zadovoljena, jer stalno stiže nešto novo i uvijek propuštamo više nego što dostižemo pa kad se u silnom nastojanju da dokučimo nedokučivo podvuče crta, sve više patimo od depresije i burnouta. Rosa stoga zaključuje da fenomenu ubrzanja treba posvetiti jednako pozornosti kao globalizaciji, jer ubrzane društvene promjene dovode do ubrzanih promjena vrijednosti, stila života i međusobnih odnosa.

Istospolni brakovi
Kako se sve ubrzanije mijenja društvo, najbolje pokazuje primjer istospolnih brakova. Der Spiegel piše kako će sljedećeg mjeseca 585 milijuna ljudi živjeti u regijama u kojima je ozakonjen istospolni brak, dvostruko više nego u kolovozu prošle godine, a prije dvanaest godina, na prijelazu milenija, nigdje u svijetu nije bio zakonski dozvoljen. U samo zadnjih pola godine ozakonjen je u nekoliko zemalja. Dok se 2005. 60 posto Amerikanaca protivilo istospolnom braku, danas ga odobrava 55 posto. Još 1996., Bill Clinton potpisao je Ukaz o zaštiti braka, još 2008. Barack Obama izjavljivao je da je brak zajednica muškarca i žene, a u nedavnom susretu sa senegalskim predsjednikom Mackyjem Sallom Obama izjavljuje kako je odluka Vrhovnog suda da na federalnoj razini prizna istospolne brakove 'pobjeda američke demokracije'.

Bijeg u konzervatizam
U toj silnoj hektici neki više nisu u stanju ili ne žele razumjeti svijet u kojemu žive bježeći u konzervativizam, kaže Rosa. Prisjetite se 1. srpnja, kada je dio Splićana pobjegao od proslave ulaska u EU i potražilo utočište na Poljudu, gdje je Thompson prizivao usporena vremena svoga dide. Neki bježe u dogmu, a u doba Angele Merkel u Njemačkoj – piše Der Spiegel - zaživjela je ideja 'novog bidermajera', tj. povlačenja u obiteljsko okružje, što dalje od politike. Zbog fenomena ubrzanja koji razbija heterogenost društvenih grupa, sve je teže oblikovati političku volju, piše Rosa, političke se odluke moraju donositi na brzinu, zbog čega nema vremena za vaganje argumenata, a politički se kandidati biraju po lijepu smiješku ili kakvu sloganu, jer birači nemaju vremena za analiziranje njihovih programa.

Iako ne pruža konkretne dokaze, Hartmut Rosa tvrdi da u ubrzanom zapadnom svijetu ljudi više pate od nesanice i strahova nego u Sjevernoj Koreji i Iraku u vrijeme Saddama Husseina zaključujući da nekontrolirano ubrzanje juri u novi oblik totalitarizma. On samo analizira, ali priznaje da nema pojma kako održati uspravno bicikl, koji će se srušiti, čim vozač uspori.

Rješenja za sada možda nema, ali se zato može ukrasti vremena za kavu pa 'Švabo' Nikola Ljubić, pišući u Die Zeitu o hrvatskom ulasku u EU, na temelju svoga splitskog iskustva kaže: 'Ovaj je grad na kraju u meni probudio Hrvata. I možda mi je zato ostao u srcu.'