Prije nekoliko godina, asistentica Oprah Winfrey svijetu je otkrila šokantnu informaciju: Oprah si ponekad tijekom pauze za reklame znade oči začiniti kemikalijama da bi joj navodnile presahle suzne kanale i proizvele emociju kad bi joj je ponestalo. U cijeloj priči, naravno, najviše čudi razočaranje i konsternacija publike koja odbija priznati svoje sudjelovanje u performansu i tvrdoglavo želi vjerovati u 'autentičnost' medija, odnosno njegova sadržaja. Ovdje je, dakako, riječ samo o jednom dijelu jednog dijela publike, o jednom žanru i stilu spectatorshipa. A njegova apsolutna protuteža proteklih se desetak dana okupljala oko slavnog, kultnog i veličanstvenog baroknog Castro Theatrea u San Franciscu – kina koje se (poput zagrebačke Europe) uspjelo, barem zasad, othrvati tsunamiju multipleksa i ostaje magnet za filmofile svih orijentacija. Već dvanaestu godinu ovaj je prostor dom i najvećeg i najpoznatijeg festivala film noira – desetodnevnom Noir Cityju – čiji je pokretač, direktor i kurator Eddie Muller prošle godine gostovao kao predavač i selektor i na zagrebačkom Noir Festivalu.

Za razliku od Oprah, Eddie ne trguje iskrenošću, njegova publika gladna je laži – poklonici noira ljudi su koji iznad svega žude za dobrim performansom; bjegunci su kroz vrijeme koji kroz visokostilizirane mračne i cinične poslijeratne drame i trilere ventiliraju nostalgiju za vremenima u kojima nisu živjeli, koja su im bila posredovana samo kroz fikciju; ljudi su koji posredstvom laži otkrivaju drugačije istine – o moći svjetla i sjene, socijalnom i političkom mraku koji iz drugoga plana napaja filmski, i o otpornosti celuloida usprkos svim tehnološkim probojima, naprecima, jedinicama i nulama. I ne čudi zato kad moć takvog filmskog programa preplavi i obuzme publiku – svakodnevno puno kino od 1.400 sjedala, pa i na matinejama, bilo je prošarano muškarcima u gangsterskim odijelima, sa šeširima; jarko našminkanim fatalnim ženama u kostimima iz sredine prošlog stoljeća – redovi za ulaznice protezali su se satima niz ulicu, pod crvenim otkucajima neonskih slova kina.

Stereotip o Amerikancima kao naciji koja zazire od titlova i stranih filmova pokazao se neutemeljenim, bar kad je riječ o noirofilima. Ovogodišnje izdanje festivala bilo je i dodatni izazov patriotizmu – posvećeno rušenju mita o noiru kao iskonskom američkom žanru i slavljenju mnogobrojnih međunarodnih nijansi noira. Među tridesetak prikazanih filmova gledali su se Japanci (Kurosawini Pijani anđeo' i 'Bijesnipas'), Nijemci (Staudteov Ubojice su među nama'), Španjolci (Bardemova Biciklistova smrt'), Argentinci (Barettov Crni vampir', argentinska inačica Langova 'M-a'), Norvežani (prvi norveški noir, 'Smrt je milovanje' iz 1949., snimila je žena, Edith Carlmar), Francuzi (Duvivierov Pépé le Moko’, Melvilleov Dva čovjeka na Manhattanu'), Meksikanci... Posebna poslastica bio je i izbor holivudskih filmova koji imaginiraju Daleki istok – poput 'Šangajskog podzemlja' Josefa von Sternberga iz 1941., danas pomalo začudne i politički prilično nekorektne adaptacije brodvejskog hita koji je holivudsku cenzuru prošao tek nakon više od trideset pokušaja. (Iako se mjesto radnje iz bordela moralo preobraziti u kockarnicu, u to vrijeme nije bilo nimalo problematično što Kineskinju glumi bjelkinja očiju nevješto rastegnutih selotejpom).

Doživljaj projekcija na Noir Cityju bio je zanimljiv koliko i prikazani filmovi – publika komunicira s platnom – plješće, smije se s vremenom odrvenjelim dijalozima, no uvijek bez truna cinizma ili poruge (pa i kad bi bila zaslužena) – publika otvorena svim podražajima, spremna za grupni sport i komunalno iskustvo gledanja stvarajući sinergiju koja se u kinima, pa i na festivalima, rijetko viđa. Naravno, da Noir City ne bude samo parada nostalgije i pukoga površnoga stila, brinuo se Eddie Muller, kojemu je James Ellroy s pravom dodijelio titulu cara noira – svaki film Muller je pozicionirao u povijesni i umjetnički kontekst nudeći ključeve za bolju zabavu, dublje razumijevanje, ali i društveno-političko promišljanje konteksta prikazanih filmova, poput poslijeratnog, poraženog Japana u Kurosawinim filmovima, ili Njemačke u već spomenutom Staudteovom ili 'Berlin Ekspressu' Jacquesa Tourneura. Film noir, koji je iznikao iz mraka ekonomske depresije, iz tla preoranog bombama, iz kamera bjegunaca od nacističkih progona, žanr je koji opstaje upravo zbog vječne ljudske spoznaje (i straha) zbog nesigurne budućnosti i još nesigurnije sadašnjosti, hoda po rubu stvarnosti u kojoj je sve izvan naše kontrole i moći – korupcija, rat, zavjere, 'fatalnost' ljudske (muške ili ženske) prirode... Film noir otvara imaginarni prostor u kojem oživljavaju naše najcrnje slutnje, najgore strepnje, no uokvirene u sigurnost žanra, u čijoj formulaičnosti, pa čak i kad i u pravilu uključuje nesretni svršetak – nalazimo utjehu, olakšanje, katarzu, utočište.

A da noir može biti fragment fantazije i onih od kojih bismo to najmanje očekivali, dokazuje i Jello Biafra, fontmen legendarnih Dead Kennedysa, koji je u noir izdanju – u baloneru i šeširu – bio gotovo neprepoznatljiv, a ni ove godine s festivala nije izostao miljenik genija neo-noira Davida Lyncha, pjevač i glumac Chris Isaak (koji se, ponesen festivalskom atmosferom, otvorio za pregovore o nastupu u Hrvatskoj).

Konačno, za sve vas koji ste sad odlučili početi štedjeti za putovanje u San Francisco na sljedeće izdanje Noir Cityja, svakako treba spomenuti sjajnu popratnu atrakciju – Eddiejevu trosatnu filmsku turu po filmskim lokacijama nekih od najpoznatijih noira – Hustonova 'Malteškog sokola', Hitchcockove 'Vrtoglavice', 'Mračnog prolaza' Delmera Davesa, Wellesove 'Dame iz Šangaja' itd. Putovanje kroz arhitekturu filma i grada nezaboravno je iskustvo, a ako se sprijateljite s Eddiejem (ili barem s njegove dvije mačke) možda vas odvede u stan na križanju Posta i Hydea u kojem je jedan od najpoznatijih američkih autora 'tvrdokuhane' proze Dashiell Hammett napisao 'Malteškog sokola' i prema njemu oblikovao gajbu privatnog detektiva Sama Spadea (filmofilima najpoznatijeg u izvedbi Humphreyja Bogarta u Hustonovoj verziji 'Sokola'). Stan je, zahvaljujući bogatom dobročinitelju, (neće se valjda Grad time baviti) očuvan u gotovo identičnom stanju – WC školjka od Hammettova je boravka ondje nepromijenjena i vjerojatno negdje u nekom mračnom kutku još uvijek čuva njegovu DNK. Možemo se samo nadati da ta informacija neće dospjeti do scenarista CSI-ja San Francisco, i da će cijela priča ostati na velikom platnu, u velikom žanru, i velikom stilu – noira.