No kao i sa svima prerano umrlima, vječno je pitanje je li upravo činjenica njihove prerane smrti ili pak načina samoga odlaska utjecala na njihov status. Što bi bilo da su poživjeli Curtis, Kurt Cobain, Jim Morrison, Jimmy Hendrix ili Janis Joplin? Bi li uspjeli dostojanstveno (u kreativnom smislu, naravno) ostarjeti i bi li se njihov utjecaj i ugled u povijesti moderne glazbe bio tolik, nikada naravno nećemo saznati, ali možemo primjerice s priličnom sigurnošću pretpostaviti kako bi danas ljudi gledali na jednog drugog pin-up idola s majici i postera, Che Guevaru, da je slučajno odlučio ostati Fidelov ministar i ne krenuti trbuhom za revolucijom…

No vratimo se Curtisu, čije je samoubojstvo godinama predmet obilato prepričavane urbane legende. 18. svibnja 1980, u roditeljskoj kući u Macclesfieldu (u kojem je odrastao) nedaleko od Manchestera, Curtis je odgledao Herzogovog 'Stroszeka' (koji je onda i sam, ni kriv ni dužan ušao u urbanu legendu, jer mnogi su taj, doduše prilično depresivni film ceste koji završava samoubojstvom, povezivali s Curtisovim činom, što je ipak malo preuzetno) i poslušao 'Idiota' Iggy Popova, da bi se u ranim jutarnjim satima sljedećeg dana objesio.

Bilo je to dan prije nego što su Joy Division trebali krenuti na svoju prvu američku turneju, nepuna dva mjeseca prije njegova 24. rođendana, ali i dva mjeseca prije objavljivanja kapitalnog drugog albuma njegovih Joy Divison, 'Closer' i antologijskog oproštajnog singla 'Love Will Tear Us Apart'. No perspektiva sjajne karijere i svjetske slave Curtisu, razorenom dugogodišnjom borbom s epilepsijom, depresijom i kaotičnim privatnim životom, u tom trenutku nije puno značila. Ianovo tijelo je pronašla Deborah, njegova udovica i majka njihove tada jednogodišnje kćeri Natalie.

Curtisovi su imali kompliciran odnos; oženili su se još u školi, kad je njemu bilo 19, a njoj 18, a kći im se rodila četiri godine kasnije. Situaciji sigurno nije pomogla ni njegova veza s belgijskom novinarkom Annik Honore koja se razvila u trenutku početnog proboja Joy Divisiona na širu scenu, a sve to pomno opisuje Deborah Curtis u biografskoj knjizi 'Touching From A Distance' objavljenoj 1995, na koju se Corbijnov 'Control' u najvećoj mjeri oslanja.

Curtis je po prirodi bio klasični rock introvertni ekstrovert, a publicitet i slava showbiza, koliko god s njima koketirao, nikada nisu bili njegovo prirodno okruženje. Važan faktor njegova života bila je epilepsija, koju je stres turneja i napornog života rock aspiranata samo razbudio, pa su napadaji bivali sve žešći, češći i sve manje pod kontrolom, ponekad bi se događali i u vrijeme live nastupa. Curtisa je to bacalo u nove i sve dublje depresivne epizode, no dio publike tada je mislio da su njegova bolna izvijanja na stageu dio koreografije. Curtis je u travnju 1980. pokušao samoubojstvo tabletama, ostavivši oproštajnu poruku za Deborah, u kojoj među ostalim spominje i Annik ('give my love to Annik'). Sličan poziv u pomoć, neuspjeli pokušaj suicida koji prethodi uspjelom, imao je 14 godina poslije i Kurt Cobain, još jedna žrtva rocka, također razorena depresijom, privatnim životom, ali i stvarnom fizičkom bolešću (i drogom, doduše) – neizdrživim bolovima u trbuhu.

Nakon Curtisove smrti, preostala trojka iz Joy Divisiona se sabrala, osnovala New Order i karijeru započela singlom 'Ceremony', jednom od posljednjih pjesama u čijem je nastanku sudjelovao Ian Curtis. Ostalo je povijest – osam albuma, milijunske tiraže i četvrt stoljeća svjetske karijere momaka koji su i danas prisutni raznim projektima – Bernard Sumner lani je izdao album sa svojim novim bendom Bad Lieutenant, a Peter Hook upravo s Freebassom.

Nasljeđe Curtisovog tjeskobnog, mračnog, ali i nerijetko melodioznog i plesnog post punka (korijene kojeg možda treba tražiti u zvuku Velvet Undergrounda i Kraut-rocka, ali i mračnom duhu Jima Morrisona) golemo je, i vrlo vjerojatno bi tako bilo i da je poživio. Iako su za svoga trajanja Joy Division bili tek mali kultni indie band u usponu, u sljedeća tri desetljeća njihov i Curtisov ugled i utjecaj narastao je do golemih razmjera, pa ih se smatra rodonačelnicima čitavih žanrova i podžanrova (post punk, goth, indie dance…) i inicijatorima mnogih karijera puno 'većih' od njihove. Utjecaj Divisiona između ostalih priznali su Bono, John Frusciante iz Peppersa, Robert Smith iz The Curea, Moby i mnogi drugi. Danas se Curtis i Divisioni prepoznaju posvuda, posljednjih godina najviše kod indie bandova poput Editors, Interpol ili Bloc Party, ali i kod stadionskih aspiranata The Killersa, koji su obradili njihov klasik 'Shadowplay' i tako vjerojatno pomogli generacijama rođenim u desetljećima nakon Curtisove smrti da otkriju njegovu glazbu.