Legenda kaže da je Ryan Adams na jednoj turneji s bendom Whiskeytown zamislio igru: jedne večeri će on nastupati pijan, druge večeri bend. Sjetili smo se ovog detalja negdje u trenutku kad je James Alex, raskalašeni i samopouzdani frontmen Beach Slanga, sinoć nakon nekoliko domaćih zanatskih piva prešao na industrijsko, jače tamno pivo. Trenutak je to u kojemu je koncert ove potentne filadelfijske četvorke, još jedne iz plejade reinkarnacija najvećeg malog rock benda, The Replacementsa, okrenuo na potpuno ludilo, koje je nekima sjelo, a nekima baš i ne.

No polako, doći ćemo i do toga. Večer su otvorile pouzdane domaće snage ESC Life, zagrebački bend koji se kroz turneju s velikim Grant Hartom, ali i niz koncerata u regiji i Europi profilirao kao uigrani moćni post-punk stroj s hrpom utakmica u nogama. Sinoćnji nastup bio je jedan od njihovih najboljih koji sam gledao, energičan, ekonomičan, britak, bez pauza između pjesama i odlična zvuka. U polusatnoj svirci uživala je i ritam-sekcija Beach Slanga koja se njihala u prvom redu podmazana trendi berlinskim gaziranim ledenim čajem.

Iskustvo je na pozornici smijenila mladost, kad se ječećim Epiphoneom i pojačalom u naša srca uselila Kiley Lotz, kantautorica iz Scrantona koja nastupa pod imenom Petal. Njezin debi album Shame, izdan potkraj prošle godine, kupi lovorike u indie rock svijetu, a na njemu svira u pratnji članova nekoliko filadelfijskih bendova. Ta je pratnja upravo ono što je sinoć nedostajalo da njezine emocionalno zahtjevne i lomljive pjesme zablistaju punim sjajem. Srećom, nije prošla kao Jessica Pratt čiji je nastup ispred Jose Gonzalesa upropastila publika sklona pričanju. Petal je imala punu pažnju posvećenih slušatelja kojima je emitirala ekstazu i sreću što može otvoriti svoju dušu pred njima, e da bi se potom s tour menadžerom (koji joj je na odjavnoj 'Camera Lens' pomogao s bubnjevima) vratila za pult s majicama i pločama, ironično komentirajući: 'Skoro sam gotova, sad su na redu vaši dečki.'

A dečki se zovu Beach Slang i došli su, također iz Philadelphije, popuniti rupu u srcima koju su nam davno izbušili Paul Westerberg i njegova banda pionira alternativnog rocka. Kako bi ostali dosljedni konceptu pola koncert - pola stand-up komedija (koji smo proteklih godina već viđali kod njihovih parnjaka Art Brut i Japandroids), dečki su u prvih 40-ak minuta rabijatno izrešetali desetak svojih udarnih hitova, a nakon toga koncert pretvorili u pijani kabaret koji je trajao još pedesetak minuta. Kako drukčije nazvati višestruko ponavljanje nekoliko svojih ponajvećih hitova, ironično poigravanje s himnama poput Don't Fear the Reaper Blue Oyster Culta (koju više puta započnu pa završe), i neprekidnim ispadima potentnog ega Jamesa Alexa koji se u maniri proto rock zvijezde nalijeva pivom i od glave do pete otvara svoje scensko ja napaljenoj publici, kao da nastupa kod Jerryja Springera.

Nekima je ta druga polovica koncerta bila malo naporna, no to ne znači da sve skupa nije bilo i iznimno zabavno. Beach Slang, naime, u toj rudimentarnoj rock trapavosti emitiraju strahovitu predanost i vjeru u glazbu koju sviraju, pa čak i kad se glupiraju izgledaju kao da to rade iz uvjerenja, a ne iz poze. Najuvjerljiviji su, međutim, kad metu sve pred sobom moćnim in your face draguljima, bilo da su ogoljeno akustični (Too Late To Die Young), ili himnično električni (Young and Alive). A kad potkraj koncerta zajaše na I Can Hardly Wait The Replacementsa, zatvara se krug odgovora na pitanje zašto su Beach Slang jedno od najfriškijih globalnih rock otkrića: bend je to koji se odnosi prema neposrednim precima s poštovanjem, sebe tretira s potrebnom dozom humora i bezobrazluka, a publici daje sve, pa i više od toga.