U posljednjih desetak godina, možda najveći društveni pokret na Zapadu dolazi sa znanstvenim predznakom i lišen je ideologije - novi ateizam, predvođen s 'četiri jahača' - Dawkins, Hitchens, Harris i Dennett - radikalno mijenja svijet, donoseći snagu razuma u sustav duboko uzdrman radikalnim buđenjima svih vrsta vjerskih fundamentalizama.

Pa dok Hrvatska danas voli glumiti kako je srednji vijek i dalje u modi, u Europi i Americi novi proroci ateizma skupljaju na desetke tisuća ljudi tijekom svojih prosvjetiteljskih akcija, koncipiranih poput rock koncerata s govorancijom umjesto glazbe; jedna takva turneja predmet je i 'Nevjernika', dugometražnog dokumentarnog prvijenca Gusa Holwerda, u osnovi akademskog dokumentarca upakiranog upravo u koncertni rock'n'roll film.

'Jahačima' se nakon Hitchensove smrti pridružio fizičar Lawrence Krauss, koji je uz biologa Richarda Dawkinsa glavna zvijezda 'Nevjernika', ujedno i koproducent, a 'Nevjernici' bilježe njihove javne nastupe, intervjue, govore i backstage aktivnosti; sve to uokvireno je verbalnim podrškama poznatih i slavnih, koji na početku i kraju filma objašnjavaju zašto je ateizam rješenje za pozitivnu budućnost vrste.

Iskreno, njihova uloga, osim one popkulturnog mamca u foršpanu, ovdje je potpuno suvišna, no ako se sjetimo da živimo u eri celebrity kulture, pretpostavimo da je za olakšani prijenos poruke pojednostavljena rečenica Cameron Diaz i Woodyja Allena važna koliko i naoko kompleksne, a opet zabavne, popularne i provokativne 'ateističke mise' junaka ovog zabavnog, ali prije svega esencijalno edukativnog uratka.

Dokumentarac 'Razbij i drpi: Priča o Pink panterima' jest umjereno zabavan, ali se posve pogubio u svojoj želji da od materijala pogodnog za jedan dobar TV prilog, stvori sat i pol relevantnog programa.

'Razbij i drpi: Priča o Pink panterima' redateljice Havane Marking ('The F Word', 'Afghan Star') bavi se crnogorsko-srpskom mafijom zaduženom za globalne pljačke dragulja, ali na prilično problematični način.

Istina, koktel kriminala, ljubavi i politike dovoljno je intrigantan da se može gledati već na razini same priče, no šteta je što je ona ispričana kao rastegnuti i poprilično nesuvisli bućkuriš intervjua, reportaža, jugonostalgičnih razglednica, bizarnog arhivskog materijala i animacije kao oružja za vizualizaciju naracija.