'U Srbiji smo došli na nulu. Nula novca za kinematografiju! Nisu odvojili nikakva sredstva i to je strašna situacija. Moram reći i to: da mi HAVC nije dao novac u zadnjem trenutku, tu minornu koprodukciju, i da se Maxima Film nije založio za to, ja svoj novi film ne bih mogao završiti. Upravo zato sam sada u Zagrebu, a ne u Cannesu, u koji su me zvali – jer to dugujem Zagrebu i bez njega ne bi bilo ovog filma', priča Goran Paskaljević, legendarni srpski redatelj ('Anđeo čuvar', 'Bure baruta') s adresom i u Francuskoj, a koji u Zagrebu gostuje na Zagreb Jewish Film Festivalu, na kojemu predstavlja svoj novi film 'Kad svane dan'.

'On se bavi temama koje su mi jako drage, o starenju i zapuštenom nacističkom logoru u Beogradu, jedinom prostoru holokausta u Europi koji ni na koji način nije obilježen. Sram me zbog toga', kaže Paskaljević, čiji je novi uradak snimljen u srpsko-francusko-hrvatskoj koprodukciji. Novac koji je dobio iz Srbije dodijeljen je još prije dvije godine – da ga je pokušao tražiti danas, ne bi ga mogao dobiti.

'Danas je sve teže snimati nezavisne filmove, snimati nešto što se vama sviđa. No situacija u Srbiji je sada teža nego ikada kada je snimanje bilo kakvih filmova u pitanju. Nikada nije bilo ovako. U državnom su budžetu ostavili 0,62 posto sredstava za cijelu kulturu! Kao lud sam se borio za donošenje zakona o kinematografiji i kopirao sam mnoga rješenja iz Hrvatske, jer HAVC je na ovim prostorima najorganiziranija i najbolja organizacija za dodjelu filmskog novca. Ali u Srbiji se ne poštuje zakon koji je konačno izglasan. Dijelovi zakona o prihodu se uopće ne poštuju, jer RTS bi trebao izdvajati 1,5 posto, a to ne čini. Novo ministarstvo ništa nije odvojilo za film, a prije dvije godine si za film mogao dobiti i do 300.000 eura.'

Stevan Filipović, također gost Jewish Film Festivala, koji u Zagreb ponovo donosi svoj film 'Šišanje', o istoj problematici kaže:

'Nije dovoljno to što ministar i savjetnici predsjednika države pričaju o nužnosti stvaranja nekakve domoljubne kulture (a pritom održavaju promocije knjiga osuđenih ratnih zločinaca u svojim muzejima - to je valjda to primijenjeno domoljublje) i što daju ogromna sredstva za kič-spektakle poput predstave o rimskom caru Konstantinu. Otišli su i korak dalje pa ukidanjem budžeta za domaći film doslovno ostavili bez posla ne samo redatelje, već i tisuće glumaca, scenografa, kompozitora, kostimografa, montažera, snimatelja i drugih filmskih radnika.’

Zanimljivo je i to da je srpska država izmaknula tepih pod filmskim nogama upravo u onom trenutku kada je srpski film počeo svoj veliki marš crvenim tepisima – svi od stare do nove generacije posljednjih su nekoliko godina počeli svoj zapažen obilazak filmskih festivala, s naslovima u rasponu od kontroverznih provokacija poput 'Srpskog filma' i 'Klipa' do arthouse drama poput 'Krugova' i 'Kad svane dan'.

Zar državi nije u interesu promovirati svoje autore na uglednim svjetskim festivalima?

'Država smatra da su ti filmovi antisrpski i da ne predstavljaju Srbiju u dobrom svjetlu', kaže Paskaljević, dodajući: 'Kad je moj novi film krenuo u kina, pojavile su se polemike oko toga je li antisrpski ili nije, zašto ne priča o srpskim žrtvama, uvijek iste priče... Organizacija Dveri je ispred svakog kina dijelila letke protiv mog filma!'

Filipović je sa 'Šišanjem' kod kuće imao još većih problema – iako je priča nastala još 2006, a film zamišljen kao žanrovska posveta osamdesetima inspirirana 'Ratnicima podzemlja', uradak o navijačima i srpskom neonacizmu odmah je proglašen 'izdajničkim', a mladog su redatelja u medijima javno nazivali 'izrodom'.

'Ekipi filma prijetili su nacionalisti i navijači, imali smo policijsko osiguranje na premijeri, ljudi su burno reagirali na film koji je bio zabranjen na festivalu srpskog filma u Sidneyju. RTS ga je odbio prikazati, napadali su nas i optuživali za 'izdaju', što je samo dokaz da smo uboli u srce tame', prisjeća se Filipović.

Unatoč tomu – ili možda upravo zbog toga – 'Šišanje' je samo u srpskim kinima pogledalo čak 80.000 ljudi, čime je on postao najgledanijim filmom godine u zemlji. Svjetsku premijeru imao je u Park Roadu, kinu Petera Jacksona na Novom Zelandu, prikazan je i u parlamentu Velike Britanije, potaknuo nekoliko desetaka javnih tribina o nasilju širom Srbije...

Filipović je, zajedno s imenima kao što su Srđan Spasojević ('Srpski film'), Mladen Đorđević ('Život i smrt porno bande'), Maja Miloš ('Klip') i nekolicinom ostalih kolega, posljednjih nekoliko godina predstavljao tzv. novi val srpskog filma, makar on možda i bio prije svega medijska konstrukcija stvaranja trenda iz 'slučajnosti'. No je li taj val uistinu nov i ima li budućnost – posebno sada, kada nove snage nemaju priliku razvijati se sredstvima svoje države?

'Filmovi kao što su, recimo, 'Klip' i 'Porno banda' nisu ništa novo, takvih sam se filmova nagledao u životu. Ali imaju svoje društveno značenje. Pogotovo 'Klip', jer govori o toj generaciji. To jest generacijsko grupiranje novih snaga', kaže Paskaljević, dok je Filipović nešto manje optimističan:

'Super je to što se gomila zanimljivih i na prvi pogled tematski, stilski ili generacijski povezanih filmova pojavila u isto vrijeme, a i zabavno je da sa strane nekome to može izgledati kao neka vrsta scene, ali u pitanju je ipak, kako se meni čini, bila series of (un)fortunate events. Naprosto, autori mlađe generacije, koje ponajviše spaja iskreno 'loženje' na svoj posao, teškom su se mukom uspjeli izboriti s paklom produkcije u Srbiji i uspjeli su napraviti po (uglavnom jedan) film. Ono što bi bilo važno jest da ti autori nastave raditi, ali bojim se da je to teži dio priče, s obzirom na način financiranja filmova kod nas. Za vrijeme prošle vlade problem su bili nepotizam i korupcija, kao i nedostatak zakonske regulative, a sad imamo potpunu nezainteresiranost za kulturu i nepoštovanje zakona koji su izglasani.'

Iako Paskaljević kaže da bi se situacija mogla promijeniti, jer su mediji 'digli veliku frku pa bi država mogla na kraju i naći nešto novca za film', ističe: 'Ja u te ljude više nemam nikakvog povjerenja, u ljude koji su sada u filmskom centru, sve to zajedno. U Srbiji više neću tražiti novac i puštam mjesto mladima da se bore. Dosta sam radio u inozemstvu i to ću nastaviti raditi.'

U međuvremenu je Srbija sve prisutnija u svijetu koprodukcija – stranci u sve većem broju odlučuju svoje uratke snimati upravo u Srbiji.

'Razlog su vjerojatno niske cijene i kvalitetna radna snaga, zanimljive lokacije. Ali nema tu nikakvih poreznih olakšica koje daje država, sve je to rezultat osobnog angažmana i cimanja profesionalaca koji su omogućili te koprodukcije i doveli te partnere u Srbiju. Osim u slučaju 'Koriolana' Ralpha Fiennesa, u kojem su premijer i predsjednik posredovali u dogovorima, nisam primijetio da je država prepoznala potrebu da zakonskim povoljnostima privuče strane partnere, što je zaista šteta. O tome sam pričao s producentom 'Ratova zvijezda', Rickom McCallumom, na zagrebačkoj premijeri filma 'Red Tails'. On je rekao da je Srbija itekako zanimljiva za snimanje, ali da je problem upravo nedostatak infrastrukture i zakonske regulative koja bi olakšala suradnju. Pretpostavljam da je to bolje riješeno u Hrvatskoj. Činjenica da se 'Igra prijestolja' snima u Dubrovniku zaista je sjajna', priča Filipović, dodajući da trenutno radi na tri nova projekta – avanturističkom dječjem filmu inspiriranom 'Gooniesima', priči o ratnim zločinima Škorpiona i jeftinom studentskom projektu zasnovanom na konceptu 'The Breakfast Club'.

Neki od njih, budu li realizirani, novčanu podršku dobit će iz filmskih blagajni cijele regije. Regionalne koprodukcije posljednjih su godina postale norma, a količina naslova snimljenih udruženim hrvatskim i srpskim sredstvima već stvara priče o kreaciji neke nove 'filmske Jugoslavije'.

'Zašto bismo se bojali toga? Ja bih bio sretan da se to dogodi. Mi nikada nismo željeli prestati surađivati. Kad se na europskoj razini rade koprodukcije, one su često neprirodne - smišljaju se filmovi u kojima se Francuskinja i Nijemac zaljube pa putuju u Italiju i sl. Zašto mi ne bismo radili koprodukcije kada se odlično razumijemo i ne trebamo komunicirati na engleskom?', pita se Paskaljević.

'Čini mi se da je to skoro pa jedini način da se financiraju filmovi u svim zemljama čije je tržište premalo za isključivo komercijalnu kinematografiju. To dakle vrijedi za većinu europskih država. Na Balkanu je nekako u pitanju i najlogičniji poslovni model – ipak su sve ex-yu zemlje do jučer bile dio jednog kulturnog prostora, da ne pričam o istom jezičnom prostoru (osim u slučaju Slovenije, Makedonije i Kosova). Po logici stvari upućeni smo na suradnju, ako ništa, makar zbog lakšeg pristupa velikim europskim fondovima tipa Euroimages', kaže Filipović pa dodaje:

'Nažalost, u modernoj Europi to znači tonu papirologije, komitete koji odlučuju i daleko dulje razdoblje čekanja na realizaciju projekata, ali to je odavno realnost većine europskih kinematografija. Loše je i kad ovaj model utječe na kreativne aspekte filma. Sve češće producenti (ili, još gore, sami autori) na silu dodaju u scenarije dijelove priče ili uzimaju glumce iz zemalja iz kojih planiraju tražiti sredstva. To ispadne bezveze i vidi se da je rađeno na silu. Filmovi su u tom slučaju manje iskreni prema sredini u kojoj nastaju, a više postaju neutralni, politički korektni pamfleti. To rijetko može ispasti dobro.'