Blixa Bargeld, osnivač avangardnog industrial ekspresionističkog projekta Einstürzende Neubauten i gitarist Nicka Cavea i The Bad Sedsa za svoj najnoviji projekt širenja glazbenih horizonata odabrao je suradnju s dugogodišnjim prijateljem Carstenom Nikolaiem alias Alva Notom, kompozitorom elektronske glazbe i vizualnim umjetnikom. Iako možda prikladniji za festivale eksperimentalne glazbe poput No Jazz ili Sine Linea, ovaj dvojac jučer je u zagrebačkoj Tvornici kulture predstavio svoj maksi singl Ret Marut Handshake i za početak listopada najavljeni album Mimikry. Pred par stotina pasioniranih štovatelja mračne elektronike, inače čestih posjetitelja Jabuke religiozno odjevenih u klasičnu johnny cashovsku crninu, punih sat i pol izvodili su avangardnu glazbu koja zbog vrlo karakterističnog Blixinog vokala neizbježno budi reminiscencije na kasnije radove Einstürzende Neubautena.

Na minimalistički uređenoj pozornici, Noto se koristio širokom lepezom auditivnih pomagala (uključujući i telefonski modem i tonove faksa) da bi stvorio dojam elektronske i bezlične utopije dok je Blixa svojim karizmatičnim glasom i eksperimentalnim pristupom (koristeći pomagala poput loop pedale) izvedbi unosio protutežu i stavio naglasak na razvoj humanosti unutar strukturirane kompozicije. Stoga je i izgovorio formulu 'Electricity is Fiction', ogoljenu od značenja i utopljenu u distorziranim tonovima koji stvaraju dezorijentiranost i nelagodu kod slušatelja. Opći ton uznemirujućeg ritma bio je usmjeren na stvaranje bezdušnosti mašina, no samo do kulminirajućeg trenutka prepuštanja. Utopljeni u digitalni zvuk gledatelji su iskusili šamanistički reducirajući princip ulaska u samu srž mantrične repetitivnosti naizgled hladne elektronike koja se prebacuje u suptilnije introspektivnije prostore realnosti.

Bargeld se poigravao citiranjem, pjevanjem u dramatičnom blues stilu dok ga je Noto pratio gradeći zvučnu kulisu prožetu brojnim efektima, upravljajući ritmom između snažnog industriala do umirenog dronea i intenzitetom izvedbe. Suzdržaniji nego na samostalnim radovima, Noto se evidentno prilagodio projektu ponešto pristupačnijem manje senzibiliziranoj publici. Napetost je narasla izvedbom pjesme 'One', obrade Harryja Nillsona, koju je popularizirala američka kantautorica Aimee Mann na soundtracku za film 'Magnolia'. Ispreplitanje Blixine i Notove senzibilnosti dovelo je do novog osjećaja koji više nije bio linearno suprotstavljanje dvaju različitih izričaja, već spoj u kojem smo dobili novi osjećaj bliskosti s publikom. Nažalost, doživljaj većeg dijela koncerta bio je narušen lošim ozvučenjem u Tvornici što je umanjilo učinak glazbe na publiku.

Iako ne pretjerano brojna, publika je dobro reagirala na nastup i bila nagrađena bisom, koji je započeo izvedbom pjesme 'I Wish I Was a Mole in the Ground', tradicionalne američke folk pjesme koju je obradio i Bob Dylan. Iako zvuči proturječno, repetitivni i snažni Blixin glas dodao je humanu komponentu bezličnoj modernoj elektronskoj kompoziciji. Na veliko zadovoljstvo okupljenih, darkerske ikone izgradile su glazbeni most između predjela hladne suzdržanosti u predio krajnje osjećajnosti.