Svašta čovjek može očekivati na ovome svijetu, pogotovo na televiziji, ali da će se na Laudato TV-u emitirati emisija koja se naziva komedijom, to bogme nisam očekivala. Znam da zvuči kao predrasuda da bi se u zemlji u kojoj se toliko ljudi naziva katolicima gomila ljudi mogla pobuniti zbog nevjerice da se i oni znaju šaliti, ali kada se uzme u obzir kakav odnos prema humoru, satiri i zezanciji vlada na nekim drugim televizijama, na koje Crkva ima zamjetan utjecaj, onda to čuđenje nije tako neobično. Uostalom, Umberto Eco napisao je čitavo jedno remek-djelo o tome kako se jedna religijska institucija boji smijeha, pa nikome nije bilo nevjerojatno. Nije stvar u tome da katolici ne mogu biti duhoviti. Stvar je u tome da Crkva rijetko s dobrom voljom i naklonošću podupire humoristične sadržaje.

Naravno, postoje iznimke, i to su onda u pravilu oni oblici humora koji bi se mogli nazvati pitomim i koji zbog toga - složila bi se većina teoretičara humora, pa i naš 'praktični' osjećaj za smiješno - odmah prestaje biti pravi humor. I naravno, emisija 'Božanstvena komedija', čija se druga sezona od rujna prikazuje na Laudato TV-u, njeguje upravo tu vrstu humora. Bezopasnu. Pitomu. Uglavnom nimalo smiješnu.

Nisam čak ni sigurna bih li tu emisiju nazvala humorističnom, komičnom ili satiričnom, unatoč određenom broju skečeva koji se trude, ali samo rijetko uspijevaju ispasti smiješni. 'Božanstvena komedija' obično funkcionira na sljedeći način: svaka emisija ima glavnu temu o kojoj se razgovara s gostom u studiju uređenom tako da podsjeća na kafić s mladim ljudima koji čavrljaju oko voditelja s gostom, zatim je tu uvijek i jedan ili nekoliko terenskih priloga iz raznih dijelova Hrvatske, gdje novinari razgovaraju s osobama koje imaju neke veze s temom, prikaže se i nekoliko skečeva na tu temu, a za razonodu se brine i konobar u 'kafiću', koji stalno u priču upada nekim svojim 'provalama'.

Konkretno, u jednoj su emisiji tema bili navijači pa je novinar 'Božanstvene komedije' razgovarao s trojicom torcidaša u Splitu, terenski reporter kodnog imena Vergilije snimio je k'o fol šaljivi prilog u kojem promatra navijače u njihovu prirodnom staništu, hineći klasične trenutke dokumentaraca o životinjama, imali su nekoliko skečeva u kojima nekakva gatara pita staklenu kuglu po imenu Zdravko razna pitanja o budućnosti nekog nogometnog kluba, a bio je i jedan skeč u kojemu su dvojica članova osnovne ekipe 'Božanske komedije' objašnjavala koje su zajedničke točke vjere i navijanja. U tom je, zadnjem spomenutom skeču čak i bilo naznaka po kojima se dalo zaključiti da bi ta dvojica sa svojim osjećajem za komičarski tajming mogla čak i biti OK kada bi imali bolji materijal, ali nisu imali bolji materijal. Slična je situacija bila i u emisiji s temom 'Kako naći curu/dečka', gdje su ovaj put trojica članova osnovne ekipe snimila čak rubno duhovit skeč u kojem fingiraju oglase trojice 'poželjnih' ženika, a koji je svojim sadržajem i vizualnim identitetom čak i bio smiješan na nekoj razini srednjoškolske predstave.

Općenito, cijela emisija neodoljivo podsjeća na nešto što su snimili srednjoškolci na ljetnoj školi televizijskog izričaja. Točno mogu zamisliti situaciju u kojoj nastaju takvi sadržaji. Mladež se okupi u nekom preuređenom radničkom odmaralištu i tjedan dana pod nadzorom profesora, odgajatelja i redara uživa u blagodatima TV tehnike da bi snimila ublaženu verziju fora i špelancija koje razmjenjuju navečer, kada se potajno sastaju po sobama i bacaju žurkice. Profesori zadovoljno kimaju glavama i tapšaju ih po ramenu jer ono što snimaju pokazuje da su veseli, razdragani, ali i - što je najvažnije - na pravom putu

Neću zanijekati da je u onih nekoliko emisija koje sam uspjela pogledati a da nisam zaspala bilo i simpatičnih trenutaka - jedan je od najzabavnijih definitivno bio razgovor s legendarnim imotskim ženidbenim posrednikom Gangsterom, u kojem je gotovo pa iskorišten predivan trash potencijal cijele Gangsterove priče, a zatim i priča o bizarnoj grupi navijača Sapuni, koji navijaju za petoligašku momčad Lavandin za umivanje. No emisija, kao i sve emisije kojima u pozadini ipak stoji stroga propagandna svrha s jednako takvim granicama onoga što je podobno, a što nije, sadrži i neke elemente koji su strahovito čudni, gotovo pa neobjašnjivi.

Recimo, u svakom razgovoru s gostom u studiju-kafiću sudjeluje i jedan momak koji je dežurni ateist i koji bi valjda trebao predstavljati demokratičnost ove 'razbarušene' emisije. Problem je jedino taj što taj ateist, čak i kada uspije postaviti neko provokativnije pitanje, dobiva neke poopćene, nejasne i patronizirajuće odgovore koje onda prihvaća zdravo za gotovo i dere dalje. Posebno je to bilo vidljivo u studijskom razgovoru s jednim pavlinom, koji ni inače nije ostavio dojam najveće perjanice intelektualnih dosega katoličkih redovnika (ali se zato trudio ispasti turbocool i na kraju je emisije k'o fol skidao svoju bijelu halju da bi je konobar isprobao) - a koji je na sva pitanja dežurnog ateista odgovarao opetovanim verglanjem o tome da 'treba iskusiti ljubav Božju da bismo iskusili ljubav' i 'da čovjek treba biti ono što jest', čak i kada pitanje nije imalo baš nikakve veze s time.

Ponekad je prilično bizaran i odabir teme za emisiju, kao u slučaju jedne koja je čitava bila posvećena sunčanim naočalama (???), iako će netko možda reći da su motivi za odabir takve teme možda postali jasniji kada su kao studijskog gosta pozvali komunikologa koji radi za Crkvu i koji je u studiju, osim što je govorio o tome kako sunčane naočale djeluju na neverbalnu komunikaciju, u jednom trenutku voditeljima i gledateljima počeo objašnjavati da i crkveni dostojanstvenici mogu nositi sunčane naočale, biti šaljivi i zabavni.

Dalo bi se, dakako, raspravljati o ideološkim i propagandnim potkama koje izviru iz gotovo svake pore ove emisije, o više ili manje suptilnom promoviranju katoličkih i konzervativnih vrijednosti kroz tobože neobaveznu, svakodnevnu 'zezanciju', ali to nema smisla - ipak govorimo o emisiji koja se emitira na Laudato TV-u, pa je teško očekivati neke turboprogresivne ideje, osim tu i tamo iz usta dežurnog ateista kojeg ostatak ekipe i gosti uglavnom tretiraju kao simpatičnog kućnog ljubimca koji jadan ne zna za bolje. I iako je to očekivano od emisije na Laudato TV-u, upravo ta neosporna i uvijek vidljiva orijentacija, vjernost i poslušnost onima koji financiraju tu televiziju njezin je najveći problem jer zbog toga i ne može biti komedija. Komedije, naime, nema kada je bilo kakva ozbiljnija subverzija zabranjena, humor je nemoguć kada paziš da ne bi uvrijedio svetinje. Najviše što se u takvim uvjetima može postići jesu one situacije koje sam već spomenula - nekoliko skečeva u kojima vidiš da bi ti mladi ljudi mogli biti okej komičari kada bi se mogli jače razmahati s boljim materijalom. Tu i tamo pokoji prilog nađe se na tragu kiča i campa, no svaka takva naznaka brzo udara o zid pristojnosti, poslušnosti i propagiranja Velike Ideje. I tu ne pomaže ni stotinu velikih imena koja mogu dovesti u studio kao goste. U takvom kontekstu uvijek ostaju na razini učenika pod budnim okom profesora i odgajatelja. I ne mogu biti smiješni.