Zahvaljujući velikom osmijehu na licu koji je postao njezin zaštitni znak i srdačnosti kojom nastupa i prema najvećem neznancu, danas 46-godišnja Branka Katić uspjela je dokazati se kao glumica na europskom i američkom tlu. U Hollywoodu je igrala manje ali zapažene uloge u filmovima 'Public Enemies' s Johnnyjem Deppom, 'Breaking and entering' s Judeom Lawom, serijama 'Big Love', 'Entourage', 'The Paradise' i mnogim drugim. Danas živi u Londonu, već 16 godina u braku je s redateljem Julianom Farinom, jednako uživa u malim i velikim projektima, ne mari za razvikane uloge,kod nje je nešto sasvim drugo u prvom planu. Ostati prirodan, plemenit, pristupačan i svoj bez obzira s kim i gdje radila svoj posao. 

S obzirom na to da posljednjih 20 godina živite i radite u inozemstvu gdje ste osnovali i obitelj, a time i malo snimate na ovim prostorima, mnogi su se iznenadili vidjevši vas u glavnoj ulozi u seriji 'Novine'. Što vas je privuklo projektu, kako je uopće došlo do suradnje?

Svih ovih godina koliko sam vani uželjela sam se glumiti na našem jeziku i pričati o nekim ljudima koje bolje poznajem. Producent serije Nebojša Taraba poslao mi je najkraću poručicu koju sam dobila kad je posao u pitanju: Ako vas interesira rad u Hrvatskoj, javite se. Kako nikad nisam radila tu, zaintrigiralo me, a nakon što smo se čuli poslao mi je i scenarij koji me oduševio. Svidjela mi se ta kompleksna uloga, dugo nisam imala priliku glumiti tako dobro napisan lik. Kad sam čula da će režirati Dado Matanić, to je bila još jedna odlična vijest u cijeloj priči.

Gledali ste prije neke Matanićeve filmove?

Imala sam priliku pogledati 'Zvizdan' i 'Fine mrtve djevojke'. Nakon što smo snimili tih 12 epizoda samo mogu reći kako Dadu obožavam, on je moj šampion! Ta vulkanska energija ne susreće se često, on vam je uvijek nasmijan, ali fantastično pripremljen, vi vidite da točno zna što želi i mudro vam daje dovoljno i vremena i prostora da stignete do željenog stanja. Atmosfera koju on stvara na setu čini da se osjećaš sigurno i slobodno. Radili smo nekad u teškim vremenskim uvjetima, ali ništa ga nije moglo izbaciti iz takta. Bio je i ostao divan prema svakom članu ekipe! I ostali suradnici su bili fantastični. Toliko ima predivnih detalja u seriji koje s velikim zadovoljstvom otkrivam, u scenografiji Veronike Radman, kostimu Sanje Seler, maski Tine Jesenković i fantastičnoj kameri Danka Vučinovića. Bio mi je zaista poseban užitak snimati ovaj projekt.

Branka Katić i Dalibor Matanić na setu serije 'Novine'

Jeste li poznavali ikog od hrvatskih glumaca koji igraju u seriji?

Baš nikog, a svi se me odlično prihvatili. S čarobnom Olgom Pakalović sam se baš sprijateljila, kasnije smo se smijale koliko smo pred kamerama bile neprijateljice, a kad bi se ugasile sasvim druga priča.

Uloga Dijane Mitrović koju glumite asocira na jednu poznatu hrvatsku novinarku. Jeste li je proučavali prije snimanja serije, kako ste se uopće pripremali za ulogu?

Dado mi je dao par odličnih indikacija rekavši mi kako je moja Dijana jedan ulični tip, ne zanima je biti urednik, nije uopće ambiciozna. I ono najvažnije – svi joj idu na nerve.
Pročitala sam da su moju Dijanu usporedili s Jasnom Babić, da im se učinilo da sam skinula njezinu mimiku, iskreno ipak nisam nju proučavala, pogledala sam par videa s Natašom Škaričić, ali više zbog općeg dojma i jezika, ne zato da bih ikoga imitirala. Naša serija svojevrsno je ljubavno pismo novinarstvu. Čula sam da je među mnogobrojnim novinarima na premijeri bila i Jasna i to mi je baš drago. Jako puno smo pohvala dobili baš iz novinarske struke i to svakako ima veze i s tim da je naš scenarij stigao s pravog izvora,

iz pera dugogodišnjeg novinara Ivice Đikića.


Branka Katić kao Dijana Mitrović u seriji 'Novine'
Ima puno nemoralnih ponuda u toj seriji, jeste li se ikad našli u takvoj situaciji?

Jesam, da... Samo vam golicam maštu... Nisam, jesam... Je li to bitno?

Snimali ste serije u SAD-u i Engleskoj. Može li se taj način rada i produkcije usporediti s ovim u Hrvatskoj?

Često me to pitaju. Razlika je samo u količini novca koja se ulaže tamo i ovdje. A filmski radnici na našim prostorima jednako su sposobni kao i tamo. Vani je vrijeme novac, ne smije biti nijednog propusta na snimanju. Nema mnogo šale na setu. Naši producenti, Sila i Taraba sve vrijeme bili su s nama, ali se nisu puno miješali, znali su da su odabrali suradnike u koje imaju povjerenja i pustili su Dadu da nesmetano radi. U Americi i scenarist i par ljudi iz produkcije nadgledaju snimanje i svi imaju neki svoj input. Jednom sam trebala izbor cipela slati glavnoj producentici da ona odluči prolaze li ili ne. Zamislite - cipele! Koje se na TV-u rijetko i vide. Previše je vani kontrole, vole da se zna tko je tko u hijerarhiji. Kod nas se još uvijek talent cijeni više od onog tko osigurava novac.

Vaš suprug je cijenjeni britanski redatelj Julian Farino koji je godinama radio u Hollywoodu. Zasigurno je imao svoj komentar na vašu ulogu i seriju?

Jako mu se svidjela, proslijedio je trailer svojim suradnicima u Americi i Engleskoj, dobili smo mnogo pohvala.

Kad ste i zbog čega otišli u Los Angeles?

Kad je mlađi sin imao mjesec dana, a stariji dvije godine, 2005., trebali smo ostati šest mjeseci zbog suprugova angažmana na seriji 'Svita' (Entourage), ali poslovi su mu stizali jedan za drugim i ostali smo na kraju osam godina. U početku mi je bilo teško - djeca su bila mala, mnogo vremena sam bila sama, obitelj mi je bila daleko. Na početku nisam ni mislila na posao, a kada sam se poželjela vratiti u igru - nisam mogla dobiti radnu dozvolu. U zemlju sam ušla preko vize svog supruga kojeg je tamo čekao posao. Kao njegova supruga nisam imala pravo raditi. Za radnu dozvolu tražili su da prvo dobijem ulogu, a proces dobivanja radne vize uzima dosta i vremena i novca, bila sam ljuta na taj komplicirani američki sustav i birokraciju, osjećala sam se bespomoćnom. No ubrzo sam počela dobivati uloge pa se to sve riješilo, prvu šansu sam dobila u seriji 'Big Love' HBO-a koja je išla nekoliko sezona. Nije stvar bila u mojoj velikoj ambiciji, nego u potrebi da radim ono što volim. Uvijek sam bila glumica koju puno više zanima proces nego finalni proizvod, na koji često ne možeš utjecati. Snimanje čine dragocjeni trenuci gdje se suočavaš s onim i što znaš i sto ne znaš, izazovi su uvijek veliki, adrenalin visok, učiš u svakom trenutku, o ljudskoj prirodi, o vlastitim mehanizmima, emotivnoj raspoloživosti i to je za mene ono što mi je u mom poslu najuzbudljivije.

Neki će reći, lako vama, suprug vam je poznati redatelj, a time ni angažman u Hollywoodu ne ispada nemoguća misija?

Reći će  to neke zavidne babe (smijeh). Nije tako, znate. Neće vam nitko dati ulogu ako za nju niste dobar izbor, to sam sasvim sigurna. Zahvaljujući Julianu jesam upoznala pisce serije 'Big Love', ali to je sve išlo nekako spontano. Bili smo na večeri prije koje mi je Julian napomenuo da bi mi se to dvoje scenarista (Will Scheffer i Mark Olsen) mogli jako svidjeti i tako je i bilo. Nakon 15 minuta pričali smo kao da se poznajemo godinama. Nakon što smo se opet vidjeli nekoliko puta sami su rekli da su poželjeli napisati ulogu za mene. Trebali su dozvolu čelnih ljudi HBO-a, veselila sam se i strepila u isto vrijeme. HBO je odobrio moje sudjelovanje, dobro sam se uklopila u priču i na kraju sam bila u četiri sezone te serije.

Po čemu pamtite tih osam godina u Los Angelesu?

Sad kad gledam unazad, pamtim ih ponajviše po tome kako su mi djeca rasla. I po par lijepih prijateljstava koje ću se truditi njegovati cijeli život. No nisam se zaljubila u američki način života niti dijelim njihove vrijednosti. Meni je ta zemlja uvijek bila nekako sebična, previše okrenuta pojedincu i pomalo izvještačena. Svi su besprijekorno sređeni, s velikim osmijehom, sve je naizgled idilično, sunce sja, sve je divno, a ispod svega... Ne znam... Na momente mi je Los Angeles izgledao kao duhovna pustinja. I ta daljina me ubijala, osjećala sam se kao da sam na kraj svijeta. Nakon nekoliko godina razmišljali smo čak i da kupimo kuću tamo, našli smo nešto jako lijepo, no sjećam se kad smo se popeli na krov, pogled je pucao na cijeli L. A. Pomislila sam gledajući taj prizor - Bože, kako mi je ružan ovaj grad! I Julian je izgovorio nešto u stilu Not much to love, baby, tako da smo se složili kako Los Angeles nije naša budućnost. Također smo željeli da naši dječaci odrastaju u Europi. Prije tri godine smo se vratili u London.

Branka na crvenom tepihu premijere filma 'Public Enemies' 2009. u Los Angelesu

Pada li vam sve teže biti stranac u tuđoj zemlji?

Pa ponekad mi dosadi, da. No nije opcija vratiti se sa suprugom i djecom u Beograd. Meni je uvijek lijepo vratiti se kući, vole i oni jako moj rodni grad, no o povratku još uvijek ne razmišljam. Toliko se toga promijenilo otkad sam otišla, od imena ulica do ljudi. No kako god bilo, Beograd je moga duševna hrana. Vani sam otišla tek kad sam imala 29 a da nisam nikada planirala otići iz Srbije.

Kako se vašim sinovima i suprugu sviđa Beograd, šta najviše vole od vašeg rodnog grada?

Ja mislim da ih očarava toplina naših ljudi, ljubav koju osjete, opušteniji pristup svemu, čak i naš nered i nehaj! Moj mlađi sin mi je povjerio da mu se Beograd sviđa više od svih gradova gdje smo ikada živjeli. Rekao mi je - Vidim, mama, da imaju manje para, ali volim ih jer imaju mnogo više duše! Divno, zar ne.

Krajem devedesetih karijera vam je krenula uzlaznom putanjom. Glumili ste u tada najboljim srpskim filmovima Srđana Dragojevića 'Mi nismo anđeli', 'Lepa sela lepo gore', 'Rane', a onda se dogodila i uloga u BBC-jevom filmu 'Warriors' koja vas je 1999. odvela vani.

Željela sam nešto novo, početi ispočetka, dokazati sebi da ja to mogu. No zanimljivo je da u tom trenutku nisam razmišljala kakav je moj engleski. A bio je gori nego danas. U Londonu me kasnije, naravno, uhvatila panika, kad mi je konačno došlo do glave da ću moći tim jakim akcentom glumiti ili ruske prostitutke, bosanske izbjeglice i mrtvu ili mutavu Britanku. Tako sam se šalila, a onda se zaredalo par audicija s potpuno istim ulogama. Na jednoj audiciji sam i rekla, ako sam ja došla u Englesku glumiti samo prostitutke, moj je život tužna priča. Ja sam se našalila, a oni mi se dugo ispričavali, bilo im je neugodno...

Dolaskom u London upoznali ste i današnjeg supruga, a za sve je velikim dijelom kriv film 'Crna mačka, beli mačor' Emira Kusturice koji ste snimili godinu ranije?

Da, upoznali smo se u jednom za mene tada kaotičnom trenutku. Otišla sam vani snimati dramu 'Warriors', baš kad su počeli bombardirati Beograd. Život u Londonu bio je stresan. Spojila nas je njujorška producentica s kojom se tada Julian sastao zbog jednog projekta. U razgovoru joj je priznao kako mu je najbolji film koji je gledao zadnjih godina 'Crna mačka, beli mačor' Emira Kusturice u kojem i ja glumim. Te večeri smo se ona i ja trebale naći na večeri, a došao je i Julian, želeći upoznati glumicu koja je glumila u njemu omiljenom Kustinom filmu. Bili smo prijatelji par mjeseci i tako se na tanane zaljubili i, evo, zajedno smo više od 16 godina. Julian je pažljiv i vrlo nježan muškarac, divan redatelj, imamo slične poglede na svijet, volim njegov humor i upornost.

Branka u filmu 'Crna mačka, beli mačor' Emira Kusturice čije je snimanje usporedila s vatrometom

Jednom ste rekli kako ste snimajući s Kusturicom najviše naučili te da vam ni beskonačno ponavljanje scena nije teško palo. Jedna ste od rijetkih kojoj se nije zamjerio težak Kusturičin karakter?

Zahvaljujući toj ulozi u filmu 'Crna mačka, beli mačor', svijet je doznao za mene. A snimanje s Kusturicom je zaista bilo uzbudljivo. Svi smo imali scenarij koji je bio više kao skica, često ni on, a onda ni mi nismo znali što ćemo snimiti tog dana. A zanimljivo je kako sam i dobila tu ulogu plavokose Ciganke. Prvo sam pročitala u novinama da je ulogu dobila Ivana Mihić. Rekoh sebi, evo i drugi put nemam šanse kod Kusturice, s obzirom na to da sam htjela ulogu i u 'Undergroundu', ali od toga nije bilo ništa jer gdje bi ja onako jedra i rumena igrala nekog tko se rodio i živio u podrumu. Na jednoj dodjeli nagrada sreli smo se u backstageuprigovorila sam mu nešto u stilu kako još uvijek patim što nisam dobila ulogu, a Kusta je odgovorio: Pa ti si previše lijepa za moje filmove. Gdje ja lijepa?! rekla sam mu... Kada sam dobila ulogu u filmu 'Crna mačka, beli mačor', bila sam luda od sreće.

Znali ste 38 puta ponavljati jednu scenu?

Ili guske nisu letjele na pravi način ili smo mi loše glumili, nikad neću znati (smijeh). Ma šalim se, bilo je sve to veoma uzbudljivo. Prvih par scena radiš nešto što misliš da trebaš raditi, onda pokušavaš sve drugo, onda se neke čudne stvari dogode, umoriš se od tog ponavljanja da više ništa ni ne misliš nego samo egzistiraš, a onda iz tebe krenu neke stvari koje nisi ni znao da postoje… Bilo je fizički naporno, ali imala sam adrenalina za to. Kusturica je jaka ličnost, osobitog dara, sjećam se tog snimanja i dan danas, imalo je kvalitetu vatrometa!

Uz Kusturicu, i Rade Šerbedžija je imao utjecaja na vašu karijeru, no na malo drugačiji način. Bio vam je profesor na akademiji u Novom Sadu, diplomirali ste u njegovoj klasi. Kasnije vas je život opet spojio u Los Angelesu gdje ste se družili?

Bio je zgoditak na lotu imati prijatelja poput njega u tom gradu. Puno ga volim, kao i Lenku, i Luciju, Ninu, Vanju i Mimi. Kod Rade je bilo pravo gostoprimstvo, gostilo se, pjevalo, okretao se janjac u dvorištu. Bio je to neki drugi planeta usred Los Angelesa. Zadnji put smo se vidjeli kada smo snimali 'Novine' u Rijeci. Prošle godine su me došli gledati u londonskom teatru Globe gdje sam dobila ulogu boginje Atene u 'Orestiji'. Imala sam ogromnu tremu igrati pred mojim profesorom, iako znam da mi je uvijek bio i ostao veliki prijatelj i podrška.

Biti glumica i raditi vani dvosjekli je mač, zbog jezika i drugih prepreka teško je postići vrhunac u tom poslu, glavne filmske uloge su rijetkost. Požalite li ponekad zbog toga što ste otišli iz svoje zemlje?

Kad pogledam koju divnu obitelj imam, nemam za čim žaliti. Tako je trebalo biti, ne osvrćem se previše u prošlost. Usto glumom se namjeravam baviti cijeli život. Tko kaže da najbolje uloge nisu preda mnom. Baš sam nekidan slušala Marinu Abramović na predavanju u Londonu koja kaže kako nikad nije htjela imati djecu jer je znala da uz svoju umjetnost za njih nema vremena. Žene bi danas htjele biti dobre supruge, majke, umjetnice, ali malo tko ima dovoljno energije za sve to. I ja sam to okusila na svojoj koži dok su djeca bila mala u Los Angelesu, a Julian snimao po cijeli dan. Kada bih dobila posao, uhvatila bi me velika nervoza, imala sam grižnju savjesti da nisam dovoljno strpljiva kao majka, pokušavala sam udovoljiti svima, stvoriti neki balans između posla i obitelji. Nisam taj tip koji će se samo posvetiti djeci, volim svoj posao i on mi je neophodan da bih bila sretna. No tada, uz sve obaveze oko djece, malo sam imala vremena za pripremanje uloga.

Jeste li ikad propustili neku veliku priliku?
Kad sam imala 27 godina, u New Yorku sam srela agenticu koja danas zastupa najveće filmske zvijezde. Htjela me uzeti pod svoje, no imala je nekoliko uvjeta; prvi je bio da izbrišem svoj datum rođenja i nikom živom više ne kažem koliko imam godina. Rekla je da ne brinem za radnu dozvolu, da odmah počnem raditi na poboljšanju engleskog, ponašala se kao da me uzima za klijenticu. Neki bi bili ludi od sreće, a ja joj se nakon povratka u Beograd nisam više javila. Nisam nikada izbrisala svoj datum rođenja, bila sam zadovoljna tu gdje sam i svojim životom i karijerom u Beogradu. Ponekad pomislim što bi bilo da sam joj se javila... No to nikada nećemo znati. Sve je uvijek kako bi trebalo biti. Srela sam tu agenticu u Los Angelesu poslije mnogo godina, mislite da mi se javila? Nije imala vremena za to. Vrijeme je novac, u Americi je posao sve.

Snimali ste s Johnnyjem Deppom, Judeom Lawom, Juliette Binoche, Catherine Deneuve, Billom Paxtonom, družili se sa Sarah Jessicom Parker na setu serije 'Seks i grad' koju je režirao i vaš suprug, upoznali tu američku filmsku mašineriju koja privlači danas mnoge vaše kolege. Kao glumica koja je sve to iskusila, što biste im rekli?

Lijepo je raditi na dobrom projektu gdje god bili. Dobri ljudi su dragi gdje god ih sreli, jer nisu opsjednuti sobom, nemaju ego poput planine. Takve više i volim i cijenim. Kao i u svakoj profesiji, ima nas raznih.

Branka Katić i Olga Pakalović

SaveSave