Ovo je jedna od onih stvari 'bolje ikad nego nikad' – fraza kao da je stvorena za ovakve slučajeve, kada treba proći čak godinu dana od premijere filma do njegove pojave u redovnoj distribuciji, ali svi su sretni što se to uopće i dogodilo. Doduše, da nije hrabrog poteza ljudi iz udruge RESTART, 'Sve je bijelo u Barkingu' ('All White In Barking') vjerojatno nikada ne bi nadživio pojavljivanje na lanjskom ZagrebDoxu, unatoč tome što je tada osvojio čak dvije nagrade, nagradu publike i Amnesty International Human Rights Film Award.

'Sve je bijelo u Barkingu' Marka Isaacsa je briljantan dokumentarni film o apsurdima rasizma, ksenofobije i primitivnih predrasuda, snimljen kao iznimno zabavna priča o stanovnicima engleskog gradića Barkinga, umirovljenicima koji su uznemireni svojim nigerijskim susjedima, aktivistu desničarskog BNP-a čije su obje kćeri u vezi s crncima i ostarjeloj preživjeloj žrtvi holokausta koji pronalazi utjehu u Afrikanki. To što film uspoređuju s igranim opusom Mikea Leigha možda je najveća preporuka koju možete dobiti, ali RESTART nije odabrao 'Sve je bijelo u Barkingu' samo zbog toga – sve što vidimo u 'engleskom modelu' itekako se može primijeniti i na današnju Hrvatsku.

'Tema je za tranzicijsku Hrvatsku itekako značajna. Film sjajno pokazuje odnos starosjedilaca prema novopridošlima i koliko je mali korak od neprihvaćanja do uključivanja drugog i drugačijeg, no i koliko je ksenofobija u današnjem društvu neodrživa kategorija. Dave, koji se zbog imigranata seli u bjelački grad na obali, paradoksalno ima unuka meleza, a i druga kći mu je u vezi s tamnoputim dečkom. Hrvatska se još nije susrela s velikim brojem stranaca, ali vjerujem da u budućnosti hoće jer smo na pragu integracije i mislim da svatko u filmu može prepoznati svoj mali Barking. Osim toga, film je i jako zabavan', objašnjava Oliver Sertić iz RESTART-a, čiji je label pokrenuo izdavaštvo i distribuciju socijalno angažiranih autorskih dokumentarnih filmova u zemljama bivše Jugoslavije. 'Sve je bijelo u Barkingu' u redovnu distribuciju u Hrvatskoj krenuo je 12. veljače prikazivanjem u kinu Europa, a od 5. ožujka igrat će na repertoaru Kulturno informativnog centra – KIC. Nakon zagrebačke izvanfestivalske premijere film će zaigrati i u tridesetak kino dvorana i knjižnica u Hrvatskoj, među ostalima i u Kinu Valli u Puli, kinu Kult u Varaždinu, Art kinu Croatia u Rijeci te Zlatnim vratima u Splitu. Potom bi trebao i na DVD.

Nakon 'Barkinga' RESTART nastavlja s distribucijskim i izdavačkim planovima – pregovora se o kupnji češkog dokumentarca 'Rene', o istoimenom 'vječnom zatvoreniku' iz naslova, kao i velikog hita 'Duhovi Cite Soleila' o slumovima Haitija, a za sada je sigurno da se kreće s distribucijom 'Sretne zemlje' sisačkog redatelja Gorana Devića, kontroverznog dokumentarista domaće stvarnosti. 'Sretna zemlja', dokumentarni film o putovanjima u prošlost Bleiburga i Titovog rođendana, svjetsku premijeru imat će na ovogodišnjem ZagrebDoxu. Dević je poznat po nagrađivanim dokumentarnim naslovima 'Uvozne vrane', 'Nemam ti šta reć lijepo' i 'Tri'.

'Dević se već godinama bavi važnim angažiranim temama, suočavanjem s prošlošću i čačka tamo gdje baš nije popularno, ali su to za naše društvo važne i relevantne teme. RESTART label se odredio kao mjesto, prije svega kvalitetnih, ali i provokativnih dokumentaraca, koje će nas potaknuti na razmišljanje. Uz to, takvi filmovi dosad su bili ograničeni samo na festivalsku ponudu, a dokumentarnom mrežom u zemljama bivše Jugoslavije otvaramo im vrata za redovnu kino publiku, onu koja se ne želi gužvati na festivalima, ali i za one u drugim gradovima koji festivale poput ZagrebDoxa nemaju. 'Sretna zemlja' prati organizirane autobuse iz Rijeke za Kumrovec i iz Zadra za Bleiburg, vješto emanirajući cijeli naš život u prošlosti kroz dvije, takoreći, suprotstavljene strane. Uz taj film, koji će premijeru imati na ZagrebDoxu, a u distribuciju će u travnju ili svibnju, u istom slotu prikazivat ćemo i njegov zadnji film 'Tri', polusatni dokumentarac o bivšim vojnicima srpske, bošnjačke i hrvatske vojske na putu na zajednički skup, negdje na moru. Nešto je hermetičniji, ali je u minimalističkom pristupu važno upravo ono što svaki od njih priča, vozeći se na mjesto zajedničkog okupljanja', kaže Sertić, koji odgovara i na ključno pitanje – mogu li dokumentarni filmovi, posebno takvog tipa, biti profitabilni u Hrvatskoj? Drugim riječima, kako funkcionira tržište, kad znamo da kino distribucija dokumentarnih filmova i nije najblistavija, a jedini povrat novca osigurava eventualno televizijski otkup?

'Mi smo odlučili raditi cijeli distribucijski paket, kino, DVD, TV i pay-per-view i nadam se da ćemo uspjeti pokrivati troškove i da će se cijela priča održati. Televizija je svakako najveći triger za gledateljstvo, ali i za pokrivanje troškova, no nema onu magiju koju ima kino dvorana. Meni je bilo važno prikazati sve te filmove u kinima jer je drugačiji osjećaj gledati taj film na velikom platnu i u društvu. Zajedničko gledanje filma je i socijalna kategorija, jer nakon projekcije razmjenjuješ mišljenje s ljudima, pričate o temi, kvaliteti dokumentarca...', odgovara Sertić.

'Na kraju krajeva, vani se dokumentarci potpuno normalno distribuiraju u kinima i imaju veliku gledanost. Kod nas je to još nešto novo, jer su kod nas sinonim za dokumentarne filmove oni o lavovima i tigrovima ili eventualno Discovery Channel. S druge strane, DVD je trajna vrijednost, na policama videoteka, dućana, knjižnica ili tvojoj vlastitoj polici doma, možeš ga posuđivati frendovima i vratiti se pojedinim dijelovima filma kad to hoćeš. Htjeli bismo postići da dugometražni kreativni dokumentarci dobiju svoje relevantno mjesto na tržištu koje je kod nas preplavljeno uglavnom hitovima iz zapadnih zemalja', završio je Sertić.