Poljska kandidatkinja za Oscara, legendarna Agnieszka Holland, svoj prvi film donosi na Zagreb Film Festival – povodom toga, s redateljicom smo porazgovarali o narcisoidnom europskom filmu, televizijskoj revoluciji i filmskim ikonama, kao i radu na serijama 'Žica', 'Treme' i novom serijalu o Janu Palachu
U programu Zagreb Film Festivala, nazvanom 'Moj prvi film', selektor Nenad Polimac predstavlja prvijenac legendarne poljske redateljice Agnieszke Holland, dramu 'Provincijski glumci' iz 1979. godine.
Holland, rođena 1948. u Varšavi, režirala je mnoge nagrađivane filmove, a tijekom karijere surađivala je i s ikonama kao što su Krzysztof Zanussi, Andrzej Wajda i Krzysztof Kieślowski
'Oboje su mi jako pomogli, svojim povjerenjem, darežljivošću i hrabrošću – borili su se za mene kada su me komunističke vlasti stavile na crnu listu', kaže Agnieszka Holland pa dodaje:
'Kao redateljica, bila sam bliže Wajdi, ali s daljine sam se divila Zanussiju. Wajda me naučio da poštujem publiku i slušam sve svoje suradnike.'
Pisali ste scenarije za druge ljude – čak i za Kieslowskog, surađivali ste na 'Tri boje: Plavo'?
S Wajdom sam surađivala na mnogim njegovim scenarijima. Ponekad bih bila potpisana, ali često i ne, jer Wajda voli mijenjati svoje scenarije cijelo vrijeme pa me je nekoliko puta zvao da mu pomognem. Kieslowski je bio moj najbolji prijatelj pa smo si često međusobno pomagali. U 'Tri boje' me odlučio potpisati.
Koliko je Vaše odrastanje – politika, vjera, komunizam – utjecalo na Vaš rad?
Svijet me inspirira: običan život, politički mehanizmi, povijest, sve su to dijelovi ljudskog postojanja u sadašnjosti. Totalitarna iskustva, religija i vjera su samo dijelovi iste mape.
Kako gledate na današnju filmsku produkciju, u Poljskoj, Americi, svijetu...?
Današnji film mi je uglavnom dosadan. Nema originalnosti, dubine, izazova. Redatelji su djetinjasti ili autistični. Ne sviđa mi se podjela: komercijalni s jedne, festivalski s druge strane. Ja volim velike, žive priče, osobne i univerzalne. Ali još uvijek postoji mali broj redatelja i uzbudljivih filmova. U Americi se danas čini da je kablovska televizija daleko zanimljivija i hrabrija od filmova. Europski film izgleda kao Europa: narcisoidno, sebično i razmaženo. Željela bih se boriti za bolju komunikaciju između europskog filma i publike.
Kako ste vi završili na televiziji? Režirali ste nekoliko epizoda hit-serija, kao što su 'Treme' i 'The Wire' ('Žica'), u samom srcu američke TV mašine.
S Davidom Simonom i ekipom iz 'The Wirea' povezala sam se nakon što sam za HBO u Baltimoreu snimala 'Shot in the Heart'. Divila sam se 'The Wireu' – bila je to za mene sjajna lekcija iz Amerike, nešto poput današnjeg velikog američkog romana. Simonu se svidjelo kako pratim njegovu viziju pa mi je ponudio i pilot za 'Treme', seriju o New Orleansu nakon Katrine. Bilo je to divno iskustvo pa sam kasnije režirala i još nekoliko epizoda. Uživam u režiranju dvije do tri epizode američke televizije godišnje. Tako ostajem u formi i imam priliku eksperimentirati te učiti o novim idejama. Ali ne želim raditi više od spomenute dvije do tri epizode, koje uglavnom biram. Inače bi i to postalo rutina.
Ove ste godine stvorili 'Burning Bush', novi mini-seriju za HBO, priču o Janu Palachu...?
I sama sam bila student u Pragu u Palachovo vrijeme, a to je za mene bilo možda najvažnije iskustvo: političko, ljudsko, društveno. Tako da je scenarij mladog češkog autora Stepana Hulika bio pravi dar za mene. Dala sam sve od sebe da ispričam ovu priču, a vjerujem da je rezultat prilično moćan. To je također i moj dar Česima. Projekt je postao jedan od najvažnijih filmova za Čehe u zadnjih 20 godina, ljudi su bili duboko dirnuti, a otvorena je i rasprava o prošlosti i korijenima današnjice. Prikazuje se i na mnogim festivalima, nedavno u Torontu i New Yorku. I tamošnja je publika savršeno razumjela priču.
Je li televizija postala 'novi film'?
Televizija i film postoje jedno uz drugo, kao i različiti literarni žanrovi. Romani, kratke priče, pjesme, stripovi... Raste način distribucije filmskog sadržaja. Internet će u ovom procesu igrati sve veću i veću ulogu. Ali vjerujem da današnja publika ima potrebu za duljim naracijama. Tako da su serije od po nekoliko epizoda prikladan format za današnjicu.
Godine 2011., Vaš film 'In Darkness' bio je poljski kandidat za Oscar – sanjate li o tome da ga jednog dana osvojite i koliko Vam nagrade uopće znače?
Nagrade, priznanja, nominacije... sve je to izraz priznanja nečijeg rada. Tako da su uvijek dobra stvar. Osobno me to puno ne dira i nisam pod utjecajem nagrada, ali jesam zahvalna – pomaže mi filmovima, to je sjajan alat promocije, koji usto pomaže i financiranju sljedećeg projekta. Moji su snovi drugačiji od snova o osvajanju Oscara. Ali ako ga osvojim – budite sigurni da ga neću odbiti!
Na čemu trenutačno radite?
Čitam puno scenarija i radim s poljskom književnicom Olgom Tokarczukom na adaptaciji njezine knjige. To bi mogao biti moj sljedeći film.