'Ono kad te nije briga što bilo tko misli o tebi, o tome što odijevaš, kako se oblačiš, koju glazbu slušaš.' Ovako će muška polovica Die Antwoorda, poznatija pod umjetničkim imenom Ninja, u kultnom filmu Chappie južnoafričkog oskarovca Neila Bloemkampa definirati zef – supkulturni pokret nastao u Johannesburgu početkom ovog stoljeća. Iako im domaći kolege vole prigovarati da su globalno širenje zefa zapravo pretvorili u samopromociju, Die Antwoord je neosporno donio zef u svaki kutak planete, pa tako i našu regiju.

Da nisu, Zagrebačkim velesajmom sinoć ne bi zujale dvije tisuće šaroliko odjevenih fanatika, od onih odjevenih u ružičasti lateks, preko pripijenih djevojačkih kombinacija po uzoru na žensku polovicu benda, Yolandi, do hip-hop outfita izvučenih iz naftalina. Svi su se oni ujedinili u fanatičnom vrištanju, skakanju i divljanju na prilično anakronu kombinaciju ravea i rapa koju južnoafrički dvojac pokušava osvježiti prearanžiranjem pojedinih stvari u (ništa manje anakrono) dubstep-ruho.

No, upravo taj 'we don't give a fuck' stav jest bit zefa. Bez obzira na to što su i hip-hop i EDM danas otišli u raznolikim, daleko kreativnijim smjerovima, bazična, pumpajuća glazba koja pleše na rubu treša samo je jedan dio primitivnog šarma Die Antwoorda. Upotpunjena rasvjetom afrički živih boja, prošaranom epileptičnim stroboskopima, blesavim videoanimacijama i kostimima plesačica te nevjerojatno energičnim izvedbama Ninje i Yolandi, show djeluje kao kompletna adrenalinska bomba, puno veće snage detonacije od podrugljivog nadimka 'Prodigy za djecu' koji im hejteri vole utrpavati.

Toga postajete osobito svjesni u drugoj polovici koncerta kad se začuje pumpajući ritam 'Pitbull Terriera', Ninja krene pljuvati vodu po prvim redovima, a mala sirena Yolandi, u najpripijenijem od svojih bezbroj kostima, po najluđim fanovima krene otresati znoj s kose. Nema tu nikakvih kalkulacija, a uz takvu decibelažu, znoj i nedostatak kisika u dvorani ih ne smije ni biti. U sat i 25 minuta koncerta najveće ludilo je u završnom bloku, na rejv rasturačinama 'Baby's On Fire', 'I Fink U Freeky' te naravno 'Enter the Ninja' kojom je koncert i zatvoren.

Besmisleno je plakati za prolivenim mlijekom i petljati se u organizacijske stvari, ali dojam je da bi atmosfera bila još luđa da je koncert održan na otvorenom, primjerice u nedalekom dvorištu Velesajma gdje smo prije dvije godine gledali Queens of the Stone Age. Čak i da je pala kiša, mahnita razmjena energije između benda i publike bila bi rasterećena od teško podnošljive mješavine znoja, dima i buke. Baš zato se nadamo da ćemo ih još koji put vidjeti, možda u nekoj festivalskoj varijanti.