Svim gledateljskim ukusima apsolutno je nemoguće udovoljiti pa je zato i logično da svake godine, kada se prisjetimo televizijskog programa koji nas je pratio kroz proteklih tristotinjak dana u tome mora biti i svijetlih i tamnih točaka. No dok je tako na svim meridijanima od Macelja do Manitobe, prilikom prisjećanja na sve ono što su nam protekle godine priredile televizije u Hrvatskoj, za oko nam ne zapinju samo kvalitetne i nekvalitetne izvedbe pojedinih programskih sadržaja, nego se uvijek moramo pomalo spoticati i na one loše strane televizijskog programa koje koketiraju s kršenjem ili izravno krše uzuse novinarske etike, slobode, pa i gledateljskih prava.

Imali smo izbornu godinu, što je uvijek prekrasan test svega navedenog, a imali smo i godinu inauguracije nove predsjednice te slavlja i mimohoda povodom dvadesetogodišnjice Oluje, što je također krasno istaknulo spremnost domaćih, ponajviše javne televizije da o takvim događajima izvješćuje nepristrano, profesionalno i u interesu javnosti, a ne svojih unutarnjih čarki. Jedan je od tih događaja završio otkazom novinarke koja je vodila prijenos, jedan apsurdnim smrzavanjem pred kamionom Čistoće na Markovom trgu, a jednog se, unatoč svoj 'velebnosti', 'veličanstvenosti' i ostalih pridjeva na v - nakon dva dana više nitko nije ni sjećao.

Komercijalne televizije nisu mnogo zaostajale u zagađivanju TV etera. U domeni informativnog programa od njih se očekuje nešto manje pa su manjem i stremile, zadržavajući se na informativnim emisijama čiji su glavni aduti efektna grafika i poneko poznato novinarsko ime, povremeno tek proplamsavajući s lucidnim trenucima Zorana Šprajca ili Mislava Bage. Povremeno. Njihov se pak doprinos novim nizinama televizijskih gluposti u RH uglavnom sastojao od filozofije 'daj jeftino i daj glupo, samo da se što više gledateljskih grla može prodati oglašivačima', pa smo zahvaljujući tome dobili još po jednu sezonu 'Big Brothera' i 'Farme', reality showova koji nisu samo najgore smeće kojim se udovoljava najnižim strastima nezahtjevne publike (i koji su odavno prešli granicu prema eksploataciji sudionika), nego su i krajnje zastarjeli reality formati koje su u razvijenijem televizijskom svijetu neki drugi (ne mnogo pametniji, doduše) showovi odavno izgurali na marginu rubne negledanosti. Pribroje li se tome i grozote kao što su ove godine bile 'Zvjezdice' - talent show s djecom čija je svaka epizoda bila potencijalni materijal za prosvjede zbog kršenja prava maloljetnika, megapopularni 'Tvoje lice zvuči poznato', koji se zbog visokih brojčica vezanih uz gledanost uporno ne obazire na prigovore o rasnoj, rodnoj i inoj neosjetljivosti te licencirana serija 'Horvatovi', za koju bi trebalo izmisliti novu kategoriju sramote na licu svih onih koji su u njoj sudjelovali - talog negativnosti na dnu želuca dovoljan je za još jedan godišnji TV-gastritis.

U toj domeni, domeni zabavnog programa, i javna je televizija imala svojih grijeha, ponajviše u povratnoj sezoni već dugo istrošene i zapravo oduvijek pomalo strašne 'Piramide', ali - da konačno s najgoreg prijeđemo na najbolje, zabavni program HTV-a ove je godine izrodio i neke od svijetlih trenutaka TV programa. Ostvario je to na čelu s licencnim emisijama kao što su 'Maestro' - prekrasan primjer toga kako se klasična glazba može popularizirati i kroz format za 'široke mase', a pritom ostati neokaljana banaliziranjem i glupostima, ali i sjajnim 'The Voiceom', koji je doista igrao na potragu za najtalentiranijim izvođačima, a ne na izrugivanje onih koji pate od iluzije o vlastitom talentu, kao što se to prečesto čini u sličnim emisijama.

Jedan od svjetlijih dijelova TV programa u 2015. godini bio je i vidljiv trzaj u domaćoj produkciji igranih serija. Još uvijek nedovoljno i još uvijek s gomilom mana, ali ipak s nogom na pravome putu, HTV nam je podario novu sezonu serije 'Počivali u miru', bez konkurencije najbolji dramski proizovd na televiziji u zadnjih oho-ho godina, sa sjajnim glumcima, odličnom produkcijom i atmosferom koja se bez problema može svrstati uz bok cijenjenom skandinavskom noiru. Ne toliko kvalitetna, ali vrlo zabavna i gledljiva bila je i serija o nostalgičnom putovanju u osamdesete, 'Crno-bijeli svijet', zbog koje su mnogi pomislili da su se napokon na televiziju vratila i serije koje izgledaju kao serije, a ne kao jeftinjon snimka nečije glupe ideje u dva šperpločama omeđena interijera, a zgodan je efekt serija polučila i zbog 'višeplatformske' rasprave među gledateljstvom koji su detalji u njoj doista autentični, a kojih početkom osamdesetih nije bilo ni u SF romanima. Posebnu pohvalu zaslužuje i izuzetno originalna, duhovita i 'opaljena' serija za mladež, 'Nemoj nikome reći', koja na domaću televiziju donosi u našem okruženju još neviđen format uglancanog vloga ili video bloga, no u slučaju te serije treba istaknuti i jednu GOLEMU kritiku samome HTV-u - trpanje te serije u vampirski predponoćni termin nedjeljom samo zato što tinejdžere ne prikazuje kao začešljanu katoličku mladež - baš je ružna prikrivena cenzura.

Javnu televiziju valja pohvaliti i zbog toga što je u drugoj polovici ove godine pokazala i interes za neke nove formate, kao što su showovi 'Bez Veze' i 'Uvijek kontra'. Zasad još prefriški da bi ih se uvrstilo među zvjezdane trenutke televizijske godine, obje su emisije, unatoč povremenim kiksevima, kao što je gostovanje Borne Rajić u emisiji 'Uvijek kontra' i pomalo cirkuski infotainment pristup ozbiljnim temama u toj emisiji - svojevrsno osvježenje programa koji nas već godinama tupi jednim te istim šprancama.

Sve u svemu, godina 2015. na domaćim televizijama bila je izuzetno bipolarna. S jedne strane prepuna smeća zbog kojega gledatelj mora pomisliti da mu se servira bofl za Balkan ili da ga javni servis zakida za njegov interes  i novac koji mu mjesečno isplaćuje - s druge je strane ipak jednim okom trznula u pravome smjeru. Kada bi mi iskustvo s domaćim programom bilo drugačije, napisala bih da zbog toga na sljedeću televizijsku godinu gledam s opreznim optimizmom. No iskustvo s domaćim televizijama takvo je da tu rečenicu ne mogu napisati. Strah je prevelik.