Nova biografija Davida Bowieja djelo je bivšeg urednika magazina Mojo i nagrađivanog pisca Paula Trynke. Hrvatsko izdanje biografije u prodaji je od studenoga ove godine. Donosimo vam odlomak iz spomenute biografije koji vjerno ocrtava Bowiejevo stanje sedamdesetih godina
Tijekom 1975. David se otisnuo na putovanje koje će ga odvesti u središte duševnog mraka. Prema riječima Bowiejeva poznanika Garyja Lachmana, koji je pisao o okultizmu, tekst koji je bio ključan za to putovanje bila je knjiga 'The Spear of Destiny' (Koplje sudbine) Trevora Ravenscrofta. Knjiga objavljena 1973. proučava kako su Hitler i Himmler iskorištavali okultne moći, osobito Sveti gral i njemu bliski artefakt, koplje kojim je proboden Kristov bok. Na Bowieja je sigurno utjecala i iznimno popularna knjiga 'Morning of the Magicians' (Jutro magičara) Louisa Pauwelsa i Jacquesa Bergiera. Ta je knjiga zajedno s djelima Crowleyja i njegovih pomagača predstavljala jezgru Bowiejeve lektire. Lachman je s Bowiejem raspravljao o temama poput okultnih obilježja knjige 'Outsider' Colina Wilsona. Smatra kako se Bowie 'zanima za mnoge takve ideje te o njima pametno govori. Jimmy Page u njih je ušao dublje i bio je njihov ozbiljan sljedbenik, dok je Bowie preuzeo mnogo različitih elemenata i izvrnuo ih je.'
Kad je Bowie susreo Pagea, gitarist Led Zeppelina već je šest godina proučavao Crowleyjeva djela. David se time pak relativno kratko bavio. Umjesto da pokuša iskoristiti sile tame, upustio se u kokainom pomućenu potragu za smislom. Bowie će 1993. objasniti svoju opčaranost Himmlerovom potragom za Svetim gralom i 'Kopljem sudbine' kao 'arturijansku potrebu: potragu za mitološkom vezom s Bogom. Ali negdje putem izopačilo ju je ono što sam čitao i što me privuklo.'
Kao na Rolling Stonese, koji su plesali s vragom u liku Crowleyjeva učenika Kennetha Angera, i Bowiejeva nova opasna aura ostavila je dubok trag na njemu i na njemu bliskim osobama. Opsjednut zlokobnim silama koje su se okupljale oko njega i plašile ga, David je počeo planirati bijeg iz New Yorka. Nije htio pobjeći samo od Jimmyja Pagea ili Loua Reeda, čini se da je i inače pristojnim glazbenicima smetala njegova prisutnost. Aretha Franklin ismijala ga je na dodjeli Grammyja ('Tako sam sretna da bih mogla poljubiti Davida Bowieja.'), što mu je tjednima kvarilo raspoloženje. Na zabavi koju je organizirao Shep Gordon, menadžer Alicea Coopera, Bob Dylan spustio mu je na sebi svojstven način. 'Glam-rock nije glazba', podsmjehnuo se prije negoli je okrenuo leđa Davidu dok su ga teškaši glazbene industrije i njihovi sluge promatrali bez daha.
Preseljenje u LA, gdje ga je čekalo snimanje filma 'The Man Who Fell to Earth' (koje je poslije odgođeno jer su Roeg i producent Si Litvinoff tražili pokrovitelje), predstavljalo je prekid s takvim neugodnostima. To je značilo da će biti bliže svom novom, holivudskom menadžeru Michaelu Lippmanu. A značilo je i da će pobjeći od Ave Cherry i njezinih pritužaba na njegovo opsesivno jurenje za suknjama. Angie je pak odustala i činilo se da je zadovoljna što žive uglavnom odvojeno.
Preseljenje je značilo i da će David biti bliže pripovjedaču losandželeskih anegdota i slavnom dileru kokaina Freddyju Sessleru. Geoff MacCormack, koji je doletio nekoliko tjedana poslije kako bi se pridružio Davidu, taj će boravak u LA-u opisati kao doba u kojem je 'bilo normalno pozdraviti nekoga s 'bok' i odmah mu pod nos zabiti srebrnu žlicu'. Freddy ne bi došao s ampulom, nego s cijelim tanjurom kokaina. Djelovanje i kvantiteta Sesslerove robe bili su bez premca: a pridonijelo je i naglom pogoršanju Davidova duševnog stanja tijekom ljeta 1975.
Dvadesettrogodišnji engleski basist i pjevač Glenn Hughes, koji se tek pridružio Deep Purpleu, prethodne se godine brzo sprijateljio s Bowiejem u LA-u. Budući da se u to vrijeme spremao krenuti na posljednju turneju Deep Purplea s gitaristom Ritchiejem Blakckmoreom, Glenn je u jednom od njihovih dugotrajnih telefonskih razgovora ponudio Davidu utočište u svojoj kući na Beverly Hillsu. Glenn je i sam bio ovisnik o kokainu i bio je svjestan da Davidovi problemi rastu. Prenerazio se kad je čuo da David planira sam putovati vlakom te je poslao svog vozača da ga dočeka na kolodvoru Union Station kad je stigao u LA 16. ožujka 1975. Htio je biti siguran da David neće ostati sam, ali nada mu je bila uzaludna. 'David je u to doba često bio sam', kaže Hughes. 'Mogao je biti u prostoriji s pet ili šest osoba, s knjigom, ali i dalje bi bio sam.'
