Sudi li se po dan po jutru, Exit 2012. mogao bi podbaciti u odnosu na prethodne godine. Meni je ovo prvi ikad, pa nemam s čime usporediti dojam koji sam stekao muvajući se satima među prašnjavim zidinama Petrovaradinske tvrđave. No, više veterana Exita s kojima sam razgovarao tijekom večeri potvrdilo mi je da ono što vidim i nije posvemašnja halucinacija.

Exit se smanjio. Značajno.

Još uvijek se tu muva hrpa ljudi, pristiglih s različitih strana svijeta. Još uvijek se događa toliko toga odjednom da ni pet nabrijanih klonova ne bi bilo dovoljno da se poprati sve što je zanimljivo. No, gužve su manje.

Tek negdje oko ponoći, kad su se na glavni stage popeli Duran Duran, počeo onaj pravi krkljanac, u kojem vam treba dobrih petnaestak minuta samo da mimoiđete jednu od pozornica. A čak i tad su drugi prostori za svirku djelovali polupraznima. Sve skupa je više sličilo na InMusic nego na Exit o kojem se godinama priča po regiji i šire.

Sad se priča da je na ključnim tržištima, poput recimo britanskog, prodano i do 60 posto manje ulaznica. Je li to zbog krize ili ne baš naročito atraktivnog line-upa, vrag će ga znati. Kladio bi se da je i jedno i drugo odigralo svoju ulogu.

Iako, line-up zbilja nije nešto naročito dobar, a to se vidjelo i na ponudi tijekom prve večeri. Recimo, Duran Duran - koji je okupio daleko najveći broj posjetitelja i dva puta se vraćao na poduži bis - ponudio je tek korektnu, po ničemu izuzetnu svirku.

Duranovci su bend na kojem je moja generacija odrasla, htjela to ili ne. Sredinom 80-ih nije ih se moglo izbjeći. Otprilike kao Adele danas. Tada sam bio u drugom filmu što se mjuze tiče, pa me nisu previše zanimali. Više sam počeo obraćati pažnju na njih tek početkom i sredinom 90-ih, kada im je zvuk postao manje sintetički.

Kako zvuče danas, gotovo tridesetak godina kasnije? Pa, imao sam dojam kao da slušam Parni valjak u fazi prije zadnjeg samoraspuštanja.

Simon le Bon, na čijem vokalu počiva bar trećina prepoznatljivosti zvuka Duran Durana, pojavio se gotovo potpuno promukao. No, ne može se reći kako nije dao sve od sebe. To mu je, u kombinaciji s dobrim poznavanjem tehnike pjevanja i iskustvom, omogućilo da se koliko-toliko pokrpa.

Ipak, čim bi došao do malo zahtjevnijih dionica, osjetilo se da ne može povući glasom kako bi trebalo. Poslužio se klasičnim trikovima ('Haj'mo sada sviiii'), ali to nije bilo dovoljno. Naročito ne kad se na scenu popela Beth Ditto iz Gossipa. Žena ne samo što ima jači i kvalitetniji glas te bolju tehniku, već je kompletan bend pospremila u džep i tijekom samo jedne pjesme ('Notorious') potpuno preotela šou.

Taj je trenutak bio skoro pa jedini iole zanimljiv. Iznimke su bile još 'Come Undone' i 'Save A Prayer', pjesme u kojima se duranovci zvukom i atmosferom odmaknu od srednje struje novog romanticizma i približe Depeche Mode.

Najbolji dojam ostavio je basist John Taylor, veteran koji je u sjajnoj formi. Uz postojan oslonac bendu, pružio je i nekoliko prilično dobrih dionica.

No, ukupno gledano, bio je to bend koji zna sve što treba znati i ima puno koncerata u prstima, ali je već puno vremena prošlo od trenutka kada su bili na kreativnom i izvođačkom vrhuncu. Sada održavaju određenu razinu, degradirajući iz godine u godinu malo po malo, onoliko koliko ih rutina i dosada nagrizaju.

Nastup koji ide u kategoriju 'hajde, i to sam pogledao' i koji neću dugo pamtiti. Nemalo me začudilo kad ih je publika pozvala na bis. I to ne jednom, već dva puta.

Kad smo već kod Ditto, s duranovcima je napravila bolji šou nego s matičnim bendom. Gossip su poznati po nizu pitkih i plesnih hitoidnih uspješnica kakvima nas nemilice zasipaju lijeni glazbeni urednici na radiopostajama. Jedan od onih bendova čije ste pjesme sigurno čuli bar jednom, makar su vam oni potpuno nepoznati.

Ono što vam snimci ne otkrivaju je to u kolikoj mjeri zvuk benda doista počiva na glavnom vokalu. Naravno, oboji ga poprilično, ali ni približno toliko kao uživo. Moglo bi se bez problema reći da su nastupili Ditto i njezin prateći orkestar, koliko je dominantna bila. Kako impresivnim, specifičnim glasom, tako tehnikom i izvedbom.

Ipak, iako piče i plesno i hitovito, nastup im je bio bljedunjav. Kao da su se prestrašili i pritisnuli kočnicu.

Puno bolji dojam ostavio je Skindred. Moćni i raspoloženi Velšani priredili su impresivnu reggae/punk/hardcore/metal grmljavinu od koje se Tvrđava tresla, a imali su i dobru foru. U jednom trenutku su zatražili od publike da skine majice i najavili 'helikopter'. Kad su krenuli s pjesmom, štos je bio u tome da ekipa ne skače, već vrti majicama u krug iznad glave. Izgledalo je odlično. Ako volite tvrđi i žešći zvuk, garniran reggaeom i punkom, nemojte propustiti poslušati ih uživo.

Na stageu Fusion pažnju mi je privukao Line Out. Odličan bend s još boljom pjevačicom, koji vuče malo na Placebo, samo što su uživo čvršći i reskiji. Na žalost, uhvatio sam samo zadnje dvije pjesme. Ali, i to je bilo više nego dovoljno da ih zabilježim pod 'svakako pogledati opet.'

Na istoj pozornici, samo dosta kasnije, uhvatio sam i dio nastupa domaće skupine HYPE!, solidnog kvarteta koji zvuči kao da Placebo sviraju repertoar Blondie. Pjevačica Dragana Mijatović ima potencijala, a mogla bi dati i više, samo da se malo opusti i otkači.

Tu sam još poslušao i DAF, njemački dvojac koji zvuči kao da Rammstein sviraju Kraftwerk, samo u krajnje ogoljenom izdanju i uz malo Discipline kičme. Nisam klinca razumio o čemu pjevaju, ali nisu bili loši, a i publika ih je dobro prihvatila.

Na bini Explosive pičio se, koliko sam uspio čuti, uglavnom punk rock. Odlični su bili Red Union, koji su isporučili utegnut, kompaktan i zabavan set zdrave, brze i glasne mjuze, na koju se neumorno pogalo, skakalo i cupkalo. Sjajan primjer što se može dobiti kad se na pravi način spoje energija, iskustvo, znanje i strast.

Dobro su tutnjali i Potres i The Bayonets. Zbog duranovaca sam propustio američke Street Dogs, koji su bili glavne zvijezde. No, i ovako mi se čini da je Explosive imao kvalitativno najujednačeniju ponudu prve večeri.

Zanimljivo, u stankama između dva nastupa na svim pozornicama puštala se domaća glazba, a i priličan broj izvođača dolazi iz Srbije. To je nešto na što bi InMusic i drugi domaći festivali trebali preuzeti kao svoju praksu.

Što se tiče off sadržaja, fora je bio ograđeni prostor Jack Danielsa, gdje se uz viski mogla konzumirati i glazba u nešto opuštenijem okruženju. Tu sam, u stvari, i čuo prvi bend na Exitu. Bili su dosta dobri - gitarist mi je posebno upao u uho, stilom i pristupom sličan The Edgeu iz U2 - ali nisu se predstavili, niti sam uspio doznati tko su, pa će ostati bezimeni.

Dio Tvrđave preuređen je za program nazvan Peep Show, kombinaciju mjesta za chill out i nešto drukčijeg plesnjaka. Izgleda malo uvrnuto - gotovo odmah na ulazu dočekao me ljubavni šator, nešto dalje bila je ljuljačka za dvoje, a u jednom dijelu možete gledati i porniće, ako vas to baš zanima.

Kad smo već kod toga, među štandovima udruga koje se predstavljaju na festivalu može se naći svega i svačega, od majci i sličnih džindži do psihološke podrške. No, jedno je sigurno - zasut će vas kondomima. Ne jednim, ne kutijom, već s barem desetak komada.

Fora je bilo zaći i u ekskluzivan lounge dio na vrhu Tvrđave, gdje se može piti vino iz vinarije Zvonka Bogdana (nisam pojma imao da se bavi i time) i čilati uz pogled na Dunav, Novi Sad i Sunce kako zalazi. Svoj štand tu ima i Dell Srbija, pa se može i surfati, iako su neka od računala uporno odbijala suradnju.

Od usputnih atrakcija izdvojit ću steampunk cirkusku povorku, s dvije opako izgledajuće djevojke na štulama, praćene žonglerima. Izgledali su kao da su stigli s drugog svijeta.

Da, čak i na Exitu u sitne sate.