Nikad tanja koncertna jesen u Zagrebu, barem što se tiče onih nešto većih dvorana – miruju tribine i u malom Domu sportova, kamoli u Velikom ili Areni. Da nije agilne Tvornice i ostatka klupske scene, situacija bi bila kao iz mračnih ranih '90-ih. Da će tome biti tako, moglo se vjerojatno naslutiti po nikad tanjem line upu ovogodišnjeg In Music festivala. Prošle smo jeseni tako u Areni mogli vidjeti Georgea Michaela, Sade, Lennya Kravitza, Rammstein, Britney Spears, Toma Jonesa, Jeana Michellea Jarrea plus Hurts, Human League i Fleet Foxes na drugim lokacijama, dok je ove godine knjiga spala tek na Lambchop, Calexico, Tuxedomoon, Macy Gray i The Cribs (uz, naravno, još neka 'manja' imena). Još jedna Sprigsteenova turneja zaobišla je Hrvatsku (pa nas je zato u Trstu bilo koliko i Talijana), kao i Coldplay, Radiohead i mnogi drugi kapitalci, dobili smo jedino umorne Pepperse za kraj ljeta.

No dosta kuknjave – kad neće brdo Muhamedu, Muhamed ode u Ljubljanu na Keane. Povod je 40-godišnjica ljubljanskog radija Val 202, a event je zamišljen kao svojevrsni dan slovenske glazbe. Prvi dio koncerta tako je bio furiozni potpourri domaćih zvijezda (Siddharta, Anja Rupel, Pero Lovšin, Tinkara Kovač i mnogi drugi) koje su se uz gromoglasno oduševljenje okupljenih u maloj dvorani ljubljanskog Tivolija (kapacitet oko 5000) izmjenjivale kao na pokretnoj traci. Kitica, refren, tuf, taf i doviđenja, sljedeći… sve do finala i izlaska svih umiješanih na završni krešendo.

Nakon kraće pauze, nešto iza 22 sata, na scenu izlazi 'glavno jelo', no vrlo brzo postaje jasno da tako ne misle svi, pa se publika za ovaj dio koncerta značajno prorijedila, što je stvar učinila intimnijom i prozračnijom, ali nikako nije umanjilo efekt onoga što će uslijediti. Keane su odavno prerasli kuriozitet pop/rock banda bez gitare (vokal + klavijatura + bubnjevi), pogotovo otkad su počeli koristiti distorzirane sintisajzerske efekte, a odnedavno imaju i četvrtog člana, basista Jessea Quina. Upravo je nevjerojatno kako energičan i pun zvuk proizvodi njihova ritam sekcija (da spomenemo i iznimno preciznog Richarda Hughesa na bubnjevima) uz sveprisutne i naizgled svemoguće mašine glavnog autora Tima Rice-Oxleya, no centar svega je ipak nevjerojatan vokal vječnog babyfacea Toma Chaplina, snažan, artikuliran i sposoban za (kako prikladno) alpske visine. Osim toga, uvijek je dirljivo vidjeti pristojnog frajera od kojih 35 u roza košulji kako cupka i headbanga nad svojom klavijaturom kao da je u Pearl Jamu (to se odnosi ponajprije na Rice-Oxleya, ali i ostalu dvojicu 'pozadinaca'). Kada bi kakav putnik namjernik stavio čepove u uši, pogotovo za življih momenata, pomislio bi možda da se našao usred Lollapalooze za grunge ere, a ne na nastupu 'nježnog' i ponekad prilično sentimentalnog Keanea.

Keane su u Ljubljani izveli ekonomičan, ali iznimno efektan set od kojih 100-tinjak minuta uključujući bis, sastavljen od 21 pjesme iz njihova sad već solidno popunjenog kataloga koji se sastoji od četiri i pol albuma (ova polovica je preklanjski mini album 'Night Train', sinoć u potpunosti zaobiđen) i 20-ak singlova. Naglasak je bio na aktualnom albumu, sjajnom proljetošnjem 'Strangeland', s kojeg su izveli čak osam pjesama, a prilično je bio zastupljen i njihov debi iz 2004, također izvrsni 'Hopes & Fears'. S drugog albuma, ponešto problematičnog 'Under The Iron Sea', izveli su pet stvari, a jedino je izvisio solidni 'Perfect Symmetry' s tek dva predstavnika.

Publika je reagirala sjajno, baš kao i Ljubljanom oduševljeni Tom Chaplin na nju, a posebno su joj dobro legle standardne Keaneove himne 'Somewhere Only We Know' i 'Bedshaped', koje su kao i sjajni aktualni singl, predivno nostalgičnu 'Sovereign Light Cafe', Chaplin i Tivoli izveli uglas. Za kraj, Keane uživo iznad su svih očekivanja, simpatični, energični, melodiozni i savršeno uigrani, još samo da ih se netko sjeti dovesti kod nas…