Kada se 2004. godine pojavio kontroverzni film o rušenju njujorškog Svjetskog trgovačkog centra i ratu u Iraku, 'Fahrenheit 9/11' američkog filmaša, autora i liberalnog političkog komentatora Michaela Moorea, bio je to trenutačni hit koji se brzo pretvorio u najgledaniji dokumentarac svih vremena, zaradivši samo od kino-ulaznica 228 milijuna dolara, što je najviše novca u povijesti toga žanra.

Sedam godina kasnije, u veljači ove godine, Michael Moore je u Los Angelesu podnio tužbu protiv poznatog holivudskog producenta Harveya Weinsteina, nekada bliskog Moorevog suradnika, jer mu je ovaj navodno isplatio samo 19,8 milijuna dolara, ne poštujući ugovor o podjeli profita 50:50 posto po kome mu je ostao dužan još 2,7 milijuna. Nakon dugog sporenja, autoru dokumentarca je očito dozlogrdilo, pa je angažirao holivudsku odvjetničku superzvijezdu Stantona Larryja Steina da konačno istjera pravdu. Razlog tog sudskog spora za američku filmsku industriju nije ništa nova. Riječ je o staroj priči o holivudskom načinu obračuna troškova i zarade koji je već desetljećima razlog žučnih svađa između realizatora filmova (studija) i kreatora (glumaca, redatelja i pisaca). Tvrdeći da je žrtva ‘klasičnih holivudskih računovodstvenih trikova i financijskih obmana’, Moore optužuje Weinsteina da je njegov račun opteretio besmislenim troškovima (između ostaloga, čak troškovima iznajmljivanja privatnog  zrakoplova, budući da producent ne podnosi let od SAD-a do Europe s običnim pukom) te na taj način umanjio Mooreov dio profita.

I dok Hollywood na podjeli Oscara redovito širi glamur i veliča kreativnost uz ganutljive suze i patetične govore, ispod površine vrije jato piranja boreći se za svaku mrvu profita, naročito u vrijeme pogođeno recesijom i krizom prodaje DVD-a, koji su jedno vrijeme kompenzirali smanjeni utržak od prodaje kino-ulaznica. I sam Oskarovac (za film ‘Zaljubljeni Shakespeare’, a dobro je prošao i s ‘Kraljevim govorom’ kojega je djelomično financirao) Weinstein je očito tvrd orah, pa kada se s nekadašnjim suradnikom ne može složiti oko računice, njegov i Mooreov odvjetnik se sada suptilno pozivaju na različito interpretiranje ugovora. Tako Mooreov tvrdi da su zaraćene strane bili joint-venture partneri, dok Weinsteinov kaže da je Moore bio samo ‘sudionik u profitu’, zbog čega mu ima pravo zaračunati sve troškove proizvodnje.

Tako nije važno je li film profitabilan prema važećoj definiciji profitabilnosti, nego kako se definira u pojedinom ugovoru, a definicija zavisi o snazi pojedinog glumca, redatelja ili autora scenarija, zbog čega zna doći i do bizarnih situacija u kojima glumačka zvijezda zaradi više od studija koji ga je proizveo. Jedan od takvih rijetkih srećkovića je Tom Cruise, koji je na ‘Nemogućoj misiji III’ ubrao 80 milijuna dolara, jer je Paramount s njim pristao potpisati ugovor za 22 posto bruto profita, no kako je film u konačnici podbacio, studio je jedva uspio vratiti uloženi novac. Tom Cruise je jedan, a svi žele u Hollywood, te mnogi pristaju na bilo kakve uvjete samo da snime film.

A kada je riječ o računima, ‘holivudsko knjigovodstvo je pravi oksimoron, slatkorječivo spajanje proturječnih pojmova, koje razumiju samo računovođe, a bespogovorno idu na štetu autora’, kaže odvjetnik Pierce O’Donnell, koji je svojedobno zastupao čuvenog kolumnista Arta Buchwalda u sporu s Paramountom oko podjele dobiti za hit-komediju Eddija Murphyja ‘Coming to America’. Jedan od standardnih načina zaboravljanja autora je naprimjer sklapanje ugovora o podjeli profita od zarade na prodaji video-kazeta, gdje autorima ide samo 20 posto, a
studiju ostatak zbog troškova proizvodnje. Nakon prelaska na DVD, troškovi proizvodnje višestruko su se smanjili, ali je odnos 20:80 i dalje
ostao isti, što je izazvalo burne pregovore između studija i zastupnika autora.

Ali u slučaju ugovora Arta Buchwalda i Michaela Moorea, najspornija je očito točka o tzv. ‘neto dobiti’, onoj koja se dijeli nakon odbitka poreza i drugih troškova. Oni iskusniji znaju da se u troškove utrpa toliko ‘financijskih oksimorona’, da i najuspješniji filmovi nerijetko jedva završe na pozitivnoj nuli, barem na papiru, dok autorima ponekad ne ostane ni za kavu. Stoga je tu vrstu financijskog dogovora Eddie Murphy - svjedočeći u korist Arta Buchwalda - nazvao ‘majmunskim poslom’, jer ‘kad od studija dobijete konačni obračun, ne preostaje vam drugo nego da se iscerite kao prestravljena gorila u magli’.

O’Donnell kaže da se za svaki film radi nekoliko vrsta obračuna: jedan za Poreznu upravu, drugi za glavne ljude studija kojima treba podijeliti naknade i bonuse, a treći za sudionike u neto dobiti, pa ga ne iznenađuje kada na webu Deadline Hollywood procuri zakonski korektno financijsko izvješće Warner Brothersa o nastavku ‘Harryj Potter i red Feniksa’ iz 2007., u kojem stoji da je film zaradio 938 milijuna dolara, ali je zbog troškova distribucije, reklame i drugih izdataka u gubitku 167 milijuna. Iako mnogi neto dobit, na način kako je definira Hollywood, smatraju muljažom starom pola stoljeća, sudovi je u različitim parnicama nikada nisu proglasili nezakonitom, a i kad zaključe da je nevjerodostojna tvrdnja Paramounta kako mu od 289 milijuna utrška nije ostao ni dolar za podjelu neto dobiti, prepušta Buchwaldu i studiju da se nagode izvan suda. Slično se dogodilo i Jamesu Garneru, koji je također nakon dugog sudskog natezanja s NBC-jem oko podjele dobiti za seriju ‘Rockford Files’ pristao na izvansudsku nagodbu.

Većina zvijezda skromnijeg formata nikada ne dođe do suda, jer nemaju novca za basnoslovno skupe odvjetnike, a oni koji ipak skupe živaca i novca, u pravilu gube, te je – kako reče O’Donnell – ‘holivudsko groblje puno kostiju mladih talenata koji su sudskim putem tražili svoj komad kolača’. Bez agenta i financijskog savjetnika stoga se nemoguće snaći u tom financijskom rašomonu, ali i tu može čekati zamka u liku Kennetha Stara, financijskog savjetnika zvijezda poput Ume Thurman, Sylvestera Stallonea, Ala Pacina i redatelja Martina Scorsesea, koji je prošle godine završio u zatvoru zbog pranja novca i pronevjere 50 milijuna dolara svojih klijenata.

Unatoč svim Scilama i Haribdama, u Hollywoodu se, naravno, još dobro živi, ali dok se crvenim sagom pod svjetlima reflektora koturaju nasmijane zvijezde na filmskim festivalima i dodjelama nagrada, iza scene vojska financijaša bdije nad računima. 'U Hollywoodu sam tri desetljeća', kaže ovdjetnik Pierce O’Donnell, 'a sve te godine najkreativniji ljudi su ipak bili računovođe'.