Uz Borisa Vlastelicu, Repetitor čine basistica Ana-Marija Cupin i bubnjarka Milena Milutinović. Njihovu glazbu najčešće opisuju kao fuziju punka, rocka i noisea, a neobuzdanim i na trenutke raštimanim zvukom nerijetko podsjećaju na njujorške noise veterane Sonic Youth i legendarne punk rokere Ramonese. No zvuk Repetitora najbolje do izražaja dolazi upravo na koncertima, koji ne ostavljaju ravnodušnim nikoga tko u sebi ima barem malo osjećaja za izvorni, nepatvoreni rock'n'roll.

Zasad su izdali dva albuma ('Sve što vidim je prvi put' i 'Dobrodošli na okean') te održali na desetke koncerta ne samo u regiji, nego i širom Europe. Večeras nastupaju u riječkom Klubu, a u subotu u zagrebačkoj Tvornici kulture. Tim povodom popričali smo s Borisom Vlastelicom, pjevačem i gitaristom Repetitora.

U Zagrebu ste već odsvirali niz koncerata. No kod bendova kao što je Repetitor, čija snaga do izražaja najbolje dolazi upravo na nastupima uživo, postoji svojevrsni pritisak da svaki sljedeći koncert bude bolji od prethodnog. Što u tom kontekstu možemo očekivati u subotu u Tvornici?

Prethodni koncert, onaj na Gričevanju, je bio jedan od boljih, ali mi opet ne osjećamo nikakav pritisak, već jedva čekamo koncert u Tvornici, ali i onaj u Rijeci dan ranije. Ali, da, bit će treme, uvijek bude pred sam nastup i to je dobro. A na tom nastupu možete očekivati nove pjesme, barem dvije.

Jesu li vaši koncerti u regiji, gdje ljudi razumiju riječi pjesama, i po čemu različiti od koncerata po Europi gdje to nije slučaj? Ili je po vašem iskustvu i sama glazba, onakva kakvom ju izvodite uživo, dovoljna da bi se u potpunosti uživalo u vašim nastupima? Koliko generalno svoje tekstove, koji teško da se mogu nazvati trivijalnima ili nepromišljenima, smatrate integralnim dijelom iskustva koje se zove Repetitor?

Koncerti nisu ni po čemu različiti s tog aspekta. Ne radi problem nerazumijevanje teksta. Mi nismo znali hoće li biti tako, ali tu, čini se, vrijedi ona fraza da je rock'n'roll univerzalni jezik. Tekstovi jesu integralni, ali i kad se ne razumiju, mislim da se iz tona i pjevanja nazire tema, pa se razumiju na tu foru.

Gledajući striktno glazbeno, dolazite iz tradicije punk/rock/noise bendova kojima su od tehnike sviranja neusporedivo važniji energija, strast i bijes, koji se potom uspješno pretaču u isti takav zvuk. Je li upravo takav iskren i autentičan pristup glazbi ono zbog čega ljudi pričaju o Repetitoru kao o glasu nove generacije, duboko razočarane društvom i životom u poratnom vremenu na Balkanu?

To zašto nas ljudi slušaju ne možemo najbolje sagledati iz svojih pozicija, to prije treba pitati vas. Ali, da, to je naš pristup glazbi, i nije ni nov ni originalan, ali je iskren, iz želuca i izgleda da ga fali.

U jednom intervjuu ste rekli da je na glazbu koju stvarate više od bilo kojeg benda ili glazbenika utjecao Beograd - grad u kojem ste odrastali. Možete li nam malo pojasniti tu izjavu? Što je to specifično u Beogradu što vas inspirira na tako beskompromisan i neobuzdan zvuk, ali i neskrivenu političko-socijalnu poruku?

Svakako mislim da je na nas kao osobe, a samim tim i na glazbu koju sviramo dosta utjecala ta neka kaotična i izmiješana atmosfera Beograda: i toplo i hladno, nervoza i opuštenost, prljavo i čisto, siromašno i bogato. Ne znam, teško je to opisati, ali siguran sam da puno više utječe sredina u kojoj živimo nego mnogi bendovi s kojima nas uspoređuju.

Prvi ste srpski bend koji je od 1999. svirao na Kosovu. Vaša iskustva, pa i neka razmišljanja o tamošnjoj situaciji s te mini turneje prikazana su u kratkom dokumentarcu dostupnom na YouTubeu. Kako je na Repetitor reagirala tamošnja publika i kakvi su vam dojmovi s Kosova?

Bila nam je to svakako jedna od zanimljivijih turneja. Publika je ondje jako željna takvih događaja, baš smo zajedno izbacivali energiju jedni na druge na tom koncertu u punom klubu u Prištini. Bilo je jako dobro i pozivam sve da pogledaju taj kratki film o turneji, zove se 'Repetitor @ Kosovo Tour' i uvjere se sami da to izgleda bolje nego u vijestima.