Daniel Radcliffe ispred sebe ima jako težak zadatak, a to je izaći iz sjene lika Harryja Pottera. Mogli bismo kao usporedbu uzeti prve filmove 'Star Wars', nakon kojih je Mark Hamill glumački propao zbog nedostatka jakih uloga, a Harrison Ford 'procvjetao' u liku Indiane Jonesa. Radcliffeu je možda još teže, zbog planetarne popularnosti filmova i knjiga o Potteru te snage modernog marketinga zahvaljujući kojima su glumac i lik zapravo postali jedno u očima javnosti. Nakon posljednja tri 'Pottera', 'Žena u crnom' je prvi film Daniela Radcliffea odvojen od te mitologije, a na čuđenje je riječ o relativno niskobudžetnom hororu.

Ukoliko uzmemo u obzir da je redatelj ovoga filma James Watkins koji ima samo jedan opskurni triler u svojoj dosadašnjoj filmografiji, iznenađujuće je da upravo on predstavlja najbolju odliku filma. Naime, 'Žena u crnom' je posveta starim hororima produkcijske kuće Hammer koji su gradili strah na snažnoj atmosferi i zanimljivim likovima, a Watkins gotovo savršeno pruža to iskustvo sjajnom režijom gdje prevladava miran kadar. Nažalost, sjajna atmosfera i cjelokupna kvaliteta postprodukcije zasjenjeni su s nekoliko osnovnih problema koji ovaj film udaljavaju od epiteta vrhunskog horora.

Prvi i možda najveći problem je Daniel Radcliffe. Njegova gluma nije loša, možemo čak reći i prilično dobra, ali cjelokupan nastup i držanje previše podsjećaju na posljednja dva filma o Potteru. Ne pomaže niti činjenica da Radcliffe fizički ima dječački izgled pa je teško prihvatiti njegov lik, oca koji je izgubio ženu pri porodu. Ukratko, zamjenom te traume s Voldemortom dobili bismo isti nastup. Možda bi dojam bio drugačiji za nekoga tko nije pogledao posljednje filmove o Potteru, ali je u svakom slučaju teško ne obratiti pozornost na sličnosti. Spas donosi vrhunska režija gdje napetost stalno prevladava, a scenarij pruža zanimljiv dijalog pa gledatelju uistinu nije dosadno (osim ako naravno očekuje 'Transformere 3'). Drugi veći problem je stalna 'modernizacija' strašnih scena. Naime, gotovo svaka sekvenca koja kvalitetno gradi strah i napetost završava 'šok kadrom' (mir prekida nagli skok na glasni zvuk i strašan prizor). Moglo bi se diskutirati da je upravo to i cilj filma, da pruži 'old school' šok horor zabavu, ali teško je zanemariti vrhunsku sablasnu i mirnu atmosferu koju takvi trenuci narušavaju. Da se otišlo korak dalje odbacivanjem takvih besmislica, pred nama bi bio znatno snažniji uradak.

'Žena u crnom' dobar je moderni horor film, svakako daleko iznad holivudskog prosjeka i može se preporučiti svima željnima kvalitetne atmosfere i dobre doze straha. Radcliffe ovim filmom nije pokazao glumački ništa novo, što je djelomično razočaravajuće, ali treba vidjeti kakvi će mu biti budući angažmani prije nego presudimo razini njegova talenta.