Drugi dan Žednog uha, koji će se pokazati vrlo žestokim i bučnim, odlično je otvorio američko-nizozemski duo Charles Gayle i Han Bennink. Dva stara lisca i glazbena virtuoza u melodijskom i ritmičkom nadigravanju i preispitivanju pružila su publici sat vremena vrhunskog jazza s dodacima 'glazbenog klauniranja' i silnom količinom zrelog šarma.

Stilom i pristupom glazbi u potpunosti različiti, punokrvni jazzer Charles Gaye na saksofonu, odnosno klaviru i ekspresivan Han Bennink na bubnjevima formirali su dvije glazbene linije, naizgled zasebne, oblikujući i ispitujući vlastite melodijske i ritmičke prostore, da bi ih u kulminativnim trenucima preplitali, cijelo vrijeme nadmudrujući se virtuoznošću.

Melodijski bogat saksofon i minimalistički klavir Charlesa Gayea 'sukobljavao' se i osluškivao s bučnim, energičnim i nabrijanim bubnjem Hana Benninka, koji je zvuk vlastitog instrumenta preispitivao dlanovima, laktovima i nogama, a akustičnost prostora bacanjem bubnjarskih štapova na pod. Dok su nam glazbeno ponudili vrhunski sklad nesklada, scenom je u potpunosti vladao silno duhovit, razigran, naizgled ljutit Bennink, dok se Gaye svjesno povukao u drugi plan, pustivši glazbi da ga predstavi u najboljem svijetlu.

Nakon krajnje dopadljivih Gaylea i Benninka koji su s lakoćom proželi dvoranu kakofoničnom energijom, uslijedio je nešto manje dopadljiv duo. Kalifornijska kantautorica Carla Bozulich, u pratnji talijanskog violončelista i improvizatora Francesca Guerrija, osim glazbeno, živce publike propitivala je i svojim nastupom. Slabu sadržajnost pjesama nadomjestila je, doduše, svojim snažnim glasom, ali je na sceni na trenutke djelovala pogubljeno. Premda su eksperimentiranje s glazbom i s predmetima na sceni osnovni pojmovi koji opisuju ovu kantautoricu, njezini avangardni postupci nisu pretjerano snažno odjeknuli dvoranom &TD-a.

Iako je Amerikanka Carla Bozulich ostvarila puno konkretniji kontakt s publikom, atrakcija večeri, performersko čudo iz Baltimorea, kako ga zovu, Dan Deacon, opravdao je sva očekivanja. Sat i pol vremena znojenja i skakanja pod stroboskopom postavljenim unutar zelene lubanje definitivno nije bilo dovoljno za apetite publike koja se okupila u prostoru Teatru &TD.

Kao što se moglo i očekivati, Deacon se i za ovaj nastup spustio sa stagea i opremu postavio tako da može biti okružen publikom. Ono što se odvijalo sat i pol vremena nakon što su se u dvorani ugasila svjetla najlakše se može opisati sveopćom euforijom.

Kao genijalan animator, Deacon je prvih desetak minuta objašnjavao publici kako će početi koncert te kako će publika sudjelovati u njegovom stvaranju. Interakcija na kojoj je inzistirao od početka pa gotovo do kraja stvorila je takvu energiju u &TD-u koja se u klimaksu svake pjesme razletjela zajedno s iskrivljenim licima publike koja je divljački plesala.

Deacon je prvo umjetnik, a onda sve ostalo jer svaki je detalj na njegovom nastupu osmišljen. Njegova oprema izgleda jeftino, izlijepljena šarenim selotejpom, pohabana, ali ono što njome proizvodi sigurno ga opravdava kao umjetnika. Deaconova eksperimentalna elektro glazba, u kojoj se raspoznaju nebrojeni utjecaji i razvoj elektronske glazbe, kombinira na trenutke jeftine zvukove sintisajzera, na trenutke snažnu distorziju, skrečanje, klasične dizalice, čiste Kraftwerk i robotske Daft Punk zvukove, a buka koju u konačnici stvara zapravo je hipnotička dance atrakcija.

Ipak, ono u čemu je najbolji je komunikacija s publikom. Na mjestu događaja je u utorak navečer organizirao 'plesno natjecanje' i tako dodatno opustio i rasplesao publiku. Otvoreni i veći prostor sasvim bi sigurno bio puno prikladniji za umjetnika i glazbenika kapaciteta poput Deaconovog, a nadamo se da ćemo ponovno imati prilike ne samo vidjeti, nego i sudjelovati u nastupu koji proizvodi takvu energiju.