Praćen jedanaesteročlanim bendom Jay Kay je na najveću pozornicu T-mobile INmusic festivala istrčao u jeansu i Adidas trenirci, s neizbježnim šeširom i očekivano lakim nogama. Iako je gestikulacijama između pjesama dao naslutiti da ima problema s grlom, bio je dobro raspoložen i pjevački vrlo uvjerljiv. Dapače, povremeni nalet hrapavosti u vokalu bio je ugodno osvježenje, budući da je bend svirao tako zastrašujuće precizno da je ostavljao dojam kako bi u ton isti koncert mogao izvesti i u stanju inducirane kome. Što nije kompliment.

Od ljudi na sceni očekuje se i ljudsko ponašanje – trebali bi, bez obzira na broj velikih utakmica u nogama, makar blijedo zrcaliti uzbuđenje onih koji ih gledaju. Najmanje sedam tisuća okupljenih ispred T-mobile stagea sinoć je to dobilo tek u tragovima. Bend poput Jamiroquaija je najkorisniji igrač festivalskih castinga; bez obzira na trenutno stanje karijere, ima dovoljno hitova i publike da ta igra na sigurno jednostavno ne može promašiti. I manji je problem što su Jay Kay i ekipa u globalnoj glazbenoj podjeli posljednji put zvučali uzbudljivo prije desetak godina, puno je gore što njihova revija hitova i njima samima očito predstavlja tek 'još jedan dan u uredu'.

Da može i drugačije, pokazali su u radikalno izmjenjenim verzijama 'Canned Heat' i 'Feels Just Like It Should'. Uspjeh je bio polovičan; prvoj je pjesmi svirački ambiciozni aranžman ubio plesnu dušu, dok je druga oslobodila neočekivano tvrdu, rockersku oštricu. Uz 'Feels Just Like It Should', vrhunac osamdesetak minuta dugog službenog dijela nastupa stigao je na samom kraju, kada nas je 'Deeper Underground' podsjetila na kakvom je sjajnom riffu sagrađena. Za bis smo dobili 'White Knuckle Ride', singl sa svježeg albuma 'Rock Dust Star Light', s kojim je bend - činilo se - puno radosnije razigrao instrumente negoli s favoritima iz prošlosti. Zašto u set listi nije bilo više novih pjesama? Zato što se tako ne igra na sigurno, a Jamiroquai već jako dugo nije grupa spremna za avanturu. Barem ne na sceni.