Nakon pet sezona i na početku šeste, postalo je potpuno deplasirano pitati se je li 'Igra prijestolja' dobra serija ili nije. To više zapravo i nije serija, nego fenomen, svojevrsna virtualna stvarnost i multimedijski događaj. Usput, moglo bi biti zanimljivo gledati kako će se scenaristi snaći sada, kada više ne namjeravaju pratiti predloške Georgea R. R. Martina
Jon Snow je mrtav. Nema nikakve sumnje da je tome tako, o tome nas je obavijestio podulji uvodni kadar u prvu epizodu šeste sezone 'Igre prijestolja', sav mračan, usporen, spuki i skrletan od krvi kovrčavog ljepotana koji mrtav leži u snijegu, voštanoga tena i tupo zureći ni u što. Svi oni koji su pauzu između završetka pete i početka šeste sezone proveli smišljajući stopedeset i jednu teoriju o tome kako će Ivica Snjeguljica uskrsnuti već na početku nove epizode grdno su se prevarili. Ništa. Nada. Ničevo. Mrtav je nasmrt. Barem zasad. Svašta je moguće - jednog takvog lika, koji se borio protiv svakojakih prirodnih i natprirodnih hajvana, govori nam općenito gledateljsko iskustvo, ne ubija se tako lako ako je umro u svijetu gdje su čarobna uskrsnuća na neku foru moguća, no gledateljsko iskustvo s 'Igrom prijestolja' govori nam i da je sasvim moguće da lepi striček ostane samo trupina.
No unatoč tom izostanku čiribu-čiriba vraćanja iz vječnih lovišta, nova epizoda i početak nove sezone gejmovtronza nije nam ostala dužna svakojaka uzbuđenja. Daenerys se vratila svojim Dothrakima, ne znajući da je ondje čeka sudbina skrojena običajima koje joj je njezin pokojni dragi zaboravio spomenuti dok su onomad gradili ljubav na temeljima bračnog silovanja. Dosta nezgodno, ali zatočena nepravednim običajima naroda za koji je bila uvjerena da je obožava do besvijesti, lepa je plavojka nakon xy godina raubanja uloge najdosadnije diktatorice u povijesti televizije sada opet dobila priliku za dinamičan razvoj lika. Cersei i bracek ponovno su zajedno, nakon njezinih poniženja i nevolja odlučni da se svim svojim neprijateljima na***u majke (kad već ne može sestre ili brata), Sansa ima jednu od najljepših i hepiendom najviše prožetih akcijskih sekvenci u epizodi te pokazuje naznake da od inatljive teen-drapačoze možda ipak razvija naznake odrasle osobe s tri čiste u glavi, Tyrion je u novonastaloj situaciji i uortačen s Varysom (da je ovo drugačija serija, taj bi par jedini imao potencijala za true romance) ne samo zanimljiv, nego i urnebesno smiješan, Arya, iako su joj scenaristi očito namijenili sudbinu osobe kojoj će se dogoditi sve loše što se ikada može dogoditi nekome, a da pritom ne krepa - razvija se u možda najzanimljiviji i najdinamičniji lik u seriji (jedino bih voljela da mi netko objasni koji je zapravo đavo 'House of Black and White' - znam koja je službena definicija, ali čemu, zašto, KOJA JE FUNKCIJA TE USTANOVE za Aryin život?), a apsolutna zvijezda epizode - što je nagoviješteno naslovom - jest Melisandre, za koju vam neću reći što joj se događa jer to morate vidjeti. Prilično efektno, a bogami i neočekivano. Guba.
Već sam mnogo puta objašnjavala svoj neobičan odnos prema seriji 'Igra prijestolja'. Meni se to uglavnom ne da gledati. Previše mi je tu teatralnih preseravanja i histerije, pa makar i bili omotani u celofan epskog nasilja i metafore za ljudsko stanje od onog najosobnijeg do onog najviše društveno-političkog. No iako nije moja šalica čaja, 'Igra prijestolja' izuzetno mi je zanimljiva kao fenomen pa je dosta pozorno pratim. Pogledala sam prve dvije sezone, a od tada redovito pogledam nekoliko epizoda po sezoni (obavezno prvu i zadnju, tu i tamo još pokoju), a ostatak pratim kao što bih pratila, recimo, situaciju na Bliskom istoku: 'iz novina'. Točnije, na društvenim mrežama, blogovima, kritikama, osvrtima i forumima. I uz takvo praćenje još mi nikada ništa važno nije promaklo. Jest, bez sumnje mi je uskraćeno 'uživanje' u svim raskošima ove serije, svim jahanjima konja kroz sive predjele Westerosa, svim prosutim crijevima po nepreglednim prostranstvima njegovih kraljevstva, svim CGI-jevima nakalemljenim na dubrovačke zidine i svim cicama i pimpekima koji su se tijekom pet godina ukazali na malome ekranu i u visokoj razlučivosti ove besprijekorno snimljene epopeje. No činjenicu da 'Igru prijestolja' mogu skroz dobro pratiti i ovako smatram jednom od najvećih kvaliteta ove serije
Nema, naime, šanse, da bih ijednu drugu seriju mogla pratiti na ovaj način. Da sam ovako pokušala gledati 'Fargo', pa čak i 'Dobru ženu', pod milim mi bogom ništa ne bi bilo jasno, ne bih bila u stanju prokljuviti zakonitosti univerzuma u kojem se odvijaju niti bi mi odnosi među likovima, njihova htijenja i nastojanja ikada postala do kraja jasna. S 'Igrom prijestolja' to je moguće zato što je to jedina istinski VIŠEPLATFORMSKA i multimedijska serija na televiziji, još jedan TV proizvod s kojim je HBO zakročio u nove televizijske teritorije. Game of Thrones se, naime, ne odvija samo na televiziji - i pritom čak i ne mislim na njezinu prethodnicu u književnom obliku - ona se odvija i na Twitteru i na Facebooku i u drugim TV emisijama u kojima se razgovara o njoj, na forumima na kojima se raspravlja, predviđa i analizira, u brojnim interaktivnim kartama na internetu, igrama i tko zna na čemu sve još. Ona je doista svoj vlastiti virtualni svijet, o kojemu onda čovjek koji nije baš sasvim uronio u njega - može čitati 'u novinama', kao da je riječ o nekom dalekom, turbulentnom dijelu svijeta u kojemu se stalno nešto događa. Bliski istok, rekoh.
No nemojmo se zavaravati - samo zato što živi višeplatformski, ova serija ne zanemaruje osnovne kvalitete i izričaj iz svojeg osnovnog medija. Vrhunski je to odrađena televizijska serija, s besprijekornom produkcijom, pomno ispeglanim pričama i likovima, glumom koja možda prečesto kliže u ja-tebe-ŽUSTRO-gledam-a-i-ti-mene-bogami, ali je sasvim primjerena kontekstu te spektakularnom poetikom seksa i nasilja. Nije uopće čudno što je ljudi obožavaju.
Šesta sezona specifična je po tome što su sada scenaristi prestali raditi seriju utemeljenu na romanima Georgea R. R. Martina i samostalno se otisnuli u daljnju izgradnju svijeta koji se igra oko prijestolja. Kako će to završiti i hoće li ipak plačući dotrčati tati Georgeu u krilo po pomoć, nemam pojma, ali ova, prva epizoda šeste sezone ne pokazuje nikakve naznake takvoga raspleta. Serija i dalje nije moja šalica čaja, ali u svijetu čajeva definitivno zaslužuje duboki naklon i poštovanje. Ne samo što nikada neće biti zaboravljena, nego je već sada novi standard po kojem će se mjeriti sve takve - a i ne samo takve - serije u budućnosti. Sad još samo da vidimo što će točno izvesti s Jonom Snowom...