Kakav bi to Casanovafest bio kad u središtu pozornosti ne bi bila jedna žena? A ta žena je bila i ljubavnica i supruga, ona je majka i baka, ona je kazališna kritičarka i dramaturginja, redateljica i spisateljica. Ona je ukratko – Mani Gotovac. Sve oko nje je teatar jer stvarni život, baš kao i dobra kazališna prestava, ne postoje ako nema strasti, ljubavi, erosa, žudnje, čežnje i istine. Istine koju se Mani nikad nije libila izgovoriti bez obzira na posljedice, bez obzira na to što je zbog svoje djetinje iskrenosti mnogo puta bila osuđivana i omalovažavana.

'Kazališna umjetnost je jedina umjetnost gdje, baš kao i u stvarnom životu, čovjek stoji ispred čovjeka i obraća mu se izravno. Zato je teatar iznimno opasno mjesto i zato se cijeli život bavim teatrom. Jer mene je uvijek jedino bilo strah bojati se!' objasnila je Mani. Pa u čemu je onda razlika između kazališta i stvarnog života? Po Mani, ta razlika očito ne postoji. Ono o čemu progovara u svom romanu 'Fališ mi' i predstavi 'Pričaj mi o Gorkome', koja je slijedila nakon knjige, Mani je ispričala i u jednosatnom razgovoru s Ivicom Prtenjačom. A tema je bila ljubav koja je za Mani najveća sila koja nam se može dogoditi i jedino po čemu se razlikujemo od ostalih živih bića. Ne možemo je kontrolirati, ne možemo joj se oduprijeti i ne možemo bez nje živjeti. A na provokativno pitanje je li ljubav prekrasna, Mani odgovara:

'Ljubav donosi ljubomoru, ljubav donosi sumnju, ljubav donosi mržnju, pa čak i želju za ubojstvom. Ali tako dugo dok ste ljubomorni, dok sumnjate, to znači da i volite, a ljubav je stvaralačka, ona je najmoćniji pokretač svih ljudskih nastojanja. Nažalost, premalo je ima i, kao što kaže Badiou, ona je danas ugrožena. Zato je trebamo pažljivo čuvati.'

Ovom porukom Mani je pozvala publiku na nastavak druženja uz predstavu 'Pričaj mi o Gorkome'. Terasa Hotela Vista, sa svojim oleandrima, lavandom, mentom, magnolijama i maslinama, u smiraj dana pretvorila se u pozornicu na kojoj se i ovoga puta dogodilo sve ono što je Mani zamislila: ispreplela se mašta i zbilja, fikcija i fakcija, publika i glumci. Hana Hegedušić, Judita Franković i Robert Plemić koji su još jednom pred vrsarskom publikom utjelovili mladu i zrelu Mani i njezinu životnu ljubav Gorkog, nisu igrali predstavu. Oni su igrali život jer su u zadani tekst utkali glasanje galeba s obližnjeg krova, sirenu ribarskog broda koji je u sumrak napuštao vrsarsku luku, glazbu koja je dopirala negdje daleko s vrsarske rive. Pa čak i publiku s kojom su komunicirali uvlačeći ih u radnju kao sporedne likove.

Poentirala je Judita Franković koja je, ustajući sa stola na kojem je sjedila, nehotično srušila s njega čašu. Dohvatila je drugu, otpila iz nje gutljaj crnog vina i zatvorila predstavu riječima: 'Gorki je umro, ja sam izdržala!' I razbila je o tlo baš kao što se razbije život nakon gubitka voljene osobe.

Zauzvrat, svi troje, kao i Mani koja je iz prikrajka motrila uprizorenje vlastitog života, ispraćeni su ne samo dugim i frenetičnim aplauzom, nego i pokojom suzom koja se tijekom predstave, ali i nakon nje, omakla čak i muškom dijelu publike.

A jedna petogodišnja djevojčica, koja je od početka netremice gledala predstavu, na kraju je pitala: 'Mama, a kad će oni napokon početi glumiti?'

'To je najljepša kazališna kritika koju sam ikad čula u životu', rekla je Mani tijekom večernjeg druženja koje je slijedilo nakon predstave. A kako i ne bi, kad je možda baš to ona ista nestašna djevojčica koja se još uvijek krije u Maninoj duši.

Oni koji su večer željeli završiti uz film, preselili su se u Staru školu na projekciju turskog filma 'Kavez'. Žanr? Mogli bismo ga opisati kao ganstersko-akcijsko-erotski triler...