'Ove zime odlučili smo posjetiti Kubu. Neobična zemlja starog sistema pred raspadanjem s nevjerojatnim prirodnim ljepotama i ljekovitom klimom - to se mora vidjeti prije neizbježne transformacije. Pored toga, u ovo doba kaosa i terorističkog divljanja, relativno zatvorena izolirana država na otoku čini se kao sigurna oaza. Kad imaš bebu, prioriteti su sasvim drugačije posloženi.

Svatko zemlju koju posjećuje doživljava na svoj način, ovo je moj osvrt, ovako sam je ja doživjela. Da, plaže su prekrasne, tropske palme, sve kao s onih bilježnica Lipa Mill iz osnovne škole. Ali prvenstveno su me zanimali ljudi, kako žive, kako vide nas, čemu se nadaju.

Kuba je jako siromašna zemlja. Pokradena, namučena, dramatične povijesti. Velike sile su se loptale njome, robovlasništvo je bilo surovo, a kad su napokon došli do samostalnosti s Fidelom Castrom, sve je nekako krenulo krivo. Embargo SAD-a jako ih je iscrpio, a kada se raspao Sovjetski Savez, njihov glavni podržavatelj i kupac proizvoda, ekonomija je kolabirala. Danas je prosječna mjesečna plaća oko 20 dolara. Taksist koji nas je vozio je profesor fizike, morao je odustati od rada u školi jer njime nije mogao pokriti ni cijenu struje. Njegov kolega je kirurg. Kao taksisti imaju istu plaću kao prije (20 dolara), ali od stranaca dobiju napojnice koji su im još trostruka plaća. Pritom je cijena same usluge prava 'europska', 35 eura vožnja do aerodroma, a skoro cijeli iznos ide državi. Gotovo sve je u državnom vlasništvu, treba gadno muljanje da građanima išta ostane, a kontrole su rigorozne.

Ljudi se snalaze, nešto što je i nama poznato, samo puno radikalnije. U Kubi je zadnjih pola stoljeća ukinuto privatno vlasništvo, u skladu sa socijalističkim naukom. Uz američki embargo i lokalnu korupciju, sustav se pretvorio u pseudosocijalizam s političkom elitom u vilama i luksuzu, uz zlatnu mladež s najnovijim ajfonima i narodom koji je gol i bos, uz ogromnu sivu ekonomiju koja im osigurava kakvo takvo preživljavanje. S druge strane vanjske sile grizu sve što vrijedi, neke od najljepših kubanskih lokacija i plaža već su maznule strane korporacije.

Kapitalizam polako pruža pipke. Još uvijek su prekrasne kolonijalne zgrade pred urušavanjem, stranih brendova gotovo nema, internet postoji na kapaljku, dućani su prazni... Ali svi osjećamo atmosferu kao pred eksploziju. Već za godinu-dvije ovdje će biti ogromni natpisi - Zara, H&M, DM... Stranci spekulanti pokupovali su već pola lokala po centru Havane, očekuju ogroman porast cijene čim se zavjesa do kraja digne. Vjerojatno svi čekaju Fidelov odlazak, Raul je već jednom nogom tu.

Havana je posebno šarmantna i nekako tužno glamurozna. Starim gradom dominiraju veličanstvene zgrade s druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća - vile, hoteli, mondeni klubovi. Živjelo se tada raskošno. Ako si bio povlaštena klasa, naravno. Najbolje od europskih stilova tog vremena možemo vidjeti u Havani, pravi je muzej arhitekture. Taj se stil miješa sa sovjetskolikom arhitekturom razdoblja iza revolucije i daje gradu stvarno egzotičan vibe

Ljudi su gladni zapadne raskoši - zaustavljaju strance po ulicama i mole ih da im daju odjeću koja im ne treba, ruž za usne, šampon, cipele... Naša kolica za bebu bila su senzacija. Stvarno nemaju ništa, strana roba u dućanima bezobrazno je skupa, cijene su kao u Mariahilferstrasse.

Puno njih spas vidi u turizmu. Prodaj nešto strancu, uvali, budi mu simpa i dobit ćeš napojnicu k'o cijelu plaću. To im dobro ide jer su beskrajno dragi, nasmijani u svom tom jadu, rasplesani i pitomi. Ne grintaju, ne hejtaju, nisu agresivni. Vole Kubu jer se tu osjećaju sigurno, tu pljački i napada gotovo i nema. Kazne za takvo što su drakonske. Nigdje se nismo osjećali toliko sigurno kao tamo, to je stvarno jedna od velikih prednosti Kube i mamac za zapadnjake.

A turizam? Kao naš pred 30 godina. Malo šlampav, bazičan, u prvim pokušajima. Osim hrpe identičnih suvenira po cijeloj zemlji koje štanca očito ista tvornica, puno dirljiviji su samostalni proizvođači - ljudi kojima je to jedina šansa za dodatan prihod, (pro)daju što znaju i mogu. Baka je ručno iglom i koncem izvezla patkicu i cvjetić na partikli i obrubila čipkom, i to je dovoljno. Tko zna svirati, svira za turiste, tko zna plesati, pleše... Svi su se uključili u jedinu industriju u kojoj vide perspektivu.

Pred kubanskim narodom velike su promjene, držimo im fige. Dragi su, topli i dobronamjerni, zaslužuju puno više od onog što imaju. Zaslužuju da dostignu svijet što prije, jer on je krenuo bez njih.