Ako je Michael Gira iz Swansa šaman buke, David Eugene Edwards, osnivač kultnih 16 Horsepower koji posljednjih 13 godina djeluje u sklopu projekta Wovenhand, kod hrvatske publike naklonjene bučnoj rock glazbi ima status propovjednika. I to ne samo zbog religiozne orijentacije (u pitanju je deklarirani i jako angažirani kršćanin), već i zbog propovjedničkog stila kojim preko šarolikih folk-punk-post rock-noise-metal matrica deklamira svoja duboko intimna razmišljanja o svijetu. Ovo je peti puta da nastupa u Hrvatskoj, a na posljednja dva nastupa – 2012. u Močvari, te 2011. uz predivan zalazak sunca na Terraneu - zapažamo znatno glasniji i žešći pristup.

Ovoga puta promovirao je najglasniji album Wovenhanda ikad, 'Refractory Obdurate', objavljen za izdavačku kuću Deathwish, čiji gazda je Jack Bannon, frontmen metalcore legendi Converge. Na albumu se čuje očit utjecaj noisea i raznih podvrsta metala, no njihova je funkcija prije svega da podebljaju snagu mesijanskih Edwardsovih poruka, koju dodatno obogaćuje novootkrivena sklonost prema zapadnoafričkoj plemenskoj glazbi.

Zanimljiv, mada potpuno oprečan uvod u nastup Wovenhanda ponudio je The Marshmallow Notebooks, projekt domaćeg kantautora Matije Habijaneca, koji je nastupio u ogoljenom izdanju, sam s električnom gitarom. Desetak šarmantnih i emocionalno ogoljenih pjesama, posve drukčijeg temperamenta od Edwardsova, Matija je izveo uz prigušenu rasvjetu i intimnu podršku publike koja ga slijedi iz koncerta u koncert. Treba spomenuti i da je prihod od nekoliko prodanih ploča na koncertu donirao za područja pogođena poplavama, što je, s obzirom na 'partizansku' prirodu izdavačke kuće Noisy Night, uistinu lijepa gesta.

Točno po rasporedu, Edwards i njegova tri mušketira izašli su u 22 sata i salvama buke odmah otklonili sve dvojbe oko aktualnog zvukovnog smjera Wovenhanda. Megafonskim propovijedima, upečatljivim križem ispod vrata te čestim simuliranjem svetačkog oreola nad kaubojskim šeširom, Edwards je čak i predoslovno oponašao svećenika buke, dok je ostatak benda iz petnih žila cijedio kolaž Black Sabbatha i Sonic Youtha, na trenutke ga čak razvlačeći do granice Isisova post metala. Povremeni izleti u tradicionalni folk te perkusivnu glazbu indijanskog i afričkog podneblja, uglavnom su služili za popunjavanje prostora između bučnih kanonada, kao i za pauzu pred izlazak na bis.

U setlisti je dominirao materijal s novog albuma, ali bilo je i prisjećanja na folk tradicionale koje je Edwards izvodio potkraj svog rada u 16 Horsepower, a koji su sinoć odsvirani glasnije nego ikad. To bi bio i najprecizniji opis sadašnjeg Wovenhanda – buka koja propituje, propovijeda i na koncu pročišćava, no koja u Edwardsovoj vudu dramatici gubi na kalibraciji i životinjskom instinktu, kakav, recimo, imaju već spomenuti Michael Gira i Swansi čijem se dolasku na jesen ipak više radujemo.