Svirao je punk, potom se igrao discom i cyberpunkom, nestao pa se opet vratio kao preživjeli junak osamdesetih – ne bi li sada dozu nostalgije odlučio donijeti i do Zagreba, gdje će nastupiti na T-Mobile INmusic Festivalu
Billy Idol? Zvuči smiješno? Pomalo, danas kada je gospodin ostao tek relikvijom jednog prohujalog doba i, još važnije, jedne prohujale estetike – no kako se estetika istog tog vremena, novim generacijama sada već 'mitskih osamdesetih', rapidno vraća na top ljestvice iz dana u dan, zajedno sa zvukovima koje je desetljeće dekadencije ostavilo iza sebe, to 'smiješno' sve više postaje 'zabavno', a želja da se pogleda i posluša 'original' raste kako retromanija sve više prekopava naslijeđe.
A Billy Idol ostavio je u naslijeđe puno toga – ne samo lizanje prstiju koji vire iz podrezanih kožnatih rukavica i plavu našiljenu kosu na koju bi se dalo nabiti nekoliko šiš-ćevapa i mesa za ražnjiće, već i klasike koje smo donedavno susretali na kompilacijama 'Best Of 80's', a odnedavno ih volimo razvaljivati na karaokama, otkrivajući da znamo i više nego što smo mislili!
A za one koji ne znaju, kratki podsjetnik – Billy Idol rođen je 1955. godine kao William Michael Albert Broad u Britaniji, gdje u svojim najboljim godinama, negdje 1976. godine, otkriva Sex Pistols i postaje vjernim sljedbenikom novog punk pokreta. Kako je punk podrazumijevao estetiku 'uradi sam', tj. maksimalnu demokratizaciju sudjelovanja u glazbenom spektaklu, nije trebalo dugo da i Billy pronađe svoj bend, a prvi s kojima je zasvirao bili su tada još nimalo popularni, a danas legendarni Siouxsie and the Banshees. Potom odlazi u bend Chelsea, gdje 1977. svira gitaru, no potom je s frendom Tonyjem Jamesom konačno osnovao vlastiti projekt, svoju punk rock igračku Generation X, grupu u kojoj se konačno mogao ostaviti gitare i zasjati kao frontmen, pljujući i urlajući u mikrofon.
Generation X objavili su tri albuma, a 1981. Idol seli u New York i godinu dana kasnije lansira solo karijeru s prvijencem '1981', albumom koji je pokušavao zadržati duh punka, ali prilagođen novoj eri, razdoblju digitalije kao igračke te Reaganove, 'volstritovske' glamurozne kič Amerike. Doduše, 'Dancing With Myself', njegov prvi veliki MTV hit (sa spotom koji je režirao slavni Tobe 'Teksaški masakr motornom pilom' Hooper!), nema apsolutno ničega zajedničkoga s danima obožavanja Pistolsa, ali ima s osvajanjem svjetskih radijskih postaja, pomoću kojih je Idol brzo postao – upravo to, idol.
Do 1983. i albuma 'Rebel Yell' Billy Idol je već bio globalnom superzvijezdom, uspjevši postići sve što se od jedne zvijezde osamdesetih i očekuje – strašan uspjeh u Europi, dejvidhaselhofskih proporcija; inovaciju na pionirskom terenu modernog videospota te gubitak uloge u nastavku 'Terminatora' zbog teške prometne nesreće s motociklom.
No sve je to preživio, kao što je preživio cijelo desetljeće. Onda su došle 'cool devedesete' pa Idol više nije bio cool – kao relikvija jednog drugog oba, trebao je dočekati ironično uskrsnuće post-postmodernizma novog milenija, kad već nije upalilo sa 'Cyberpunkom', njegovim 'cyberpunkerskim' pokušajem povratka iz 1993. Pokušaj je ostao samo pokušaj, jer 'cyber' frikovi imali su svoj techno, a 'punkeri' svoj grunge...
Nakon duge, duge pauze prošarane raznoraznim gostovanjima i s čak dva predoziranja te jednim učinkovitim odlaskom u kliniku na odvikavanje, vratio se 2005. s 'Devil's Playground', svojim prvim studijskim albumom u gotovo 12 godina. Prije četiri godine čak je objavio 'Happy Holiday' - album božićnih pjesama! A uspjesi igara-fenomena 'Guitar Hero' i 'Rock Band' odjednom su ga vratili pod svjetla reflektora, prvo u virtualnom svijetu, gdje je zadobio srca generacija koje se nisu ni rodile kada je on vladao scenom, ne bi li ove godine počeo svoj veliki koncertni povratak nastupajući na velikim svjetskim festivalima, među kojima je i T-Mobile INmusic u Zagrebu.