Sjeća li se netko još pjesme 'Lijepa Tena' Igora Cukrova? Ako ste zaboravili, riječ je o posljednjem hrvatskom finalistu Eurosonga, pjesmi Tončija Huljića koja je u finale 2009. upala pomoću wild carda žirija. Od tada je HRT slao nadrealno i šaroliko društvo – talent show instant zvjezdicu Dariju Kinzer (koje se sjećate još manje nego Cukrova), renomirane domaće zvijezde Ninu Badrić i Femminem (koje su na Eurosongu prethodno već nastupale za BiH) te na koncu Klapu s mora, s ambicioznim ali, čak i po standardima Eurosonga, potpuno promašenim pokušajem klapsko-mediteranskog popa.

Nijednome od njih nikakav 'balkanski blok,' ili slična višeglava mitološka čudovišta koja svake godine uskrsnu uoči Eurosonga, nije pomogao da se ugura među finaliste. U ništa boljoj situaciji nisu ni druge zemlje 'bloka' – Crna Gora od svoje samostalnosti još nije imala finalista, Makedonija se u od 2006. progurala tek jednom, i to prije na kvalitetnu i pamtljivu pjesmu nego na regionalnu slavu Kaliopi, Slovenija također bilježi tek jedno finale više u istom periodu. Srbija i BiH su indikativna ilustracija – posljednjih su godina redoviti gosti finala baš kao svojevrsni predstavnici regije, iz dva vrlo jasna razloga: kontinuirano šalju regionalne zvijezde ili pjesme čiji su oni autori, s gotovo redovito tipskim 'balkanskim baladama' dotjeranima prema standardima Eurosonga, svojevrsni mikrožanr koji je patentirao Željko Joksimović.

Ove godine europski žiri i publika konačno su se suočili s time da je Balkan (a i Mediteran) dojadio i bogu i narodu, baš kad su se Slovenci odlučili igrati dancea s dubstep ukrasima, Crnogorci hip hopa s dubstep ukrasima, a Srbi šećerastog 'Hannah Montana teen popa' kojemu samo još dubstep ukrasi fale. Hrvati, kao što već rekosmo, otkopaše klapu ispod stine i, unatoč vjerojatno najboljoj vokalnoj izvedbi hrvatskih predstavnika u posljednjih desetak godina, vjerujemo da im ni scenski nastup s improviziranom konobom i bokunima umjesto čiste jubavi prema skamenjenom momačkom gardu ne bi pomogao. Jer, kao i obično, nije problem u izvođačima, već u onima koji su (još jednom) krivo procijenili da će estonski i belgijski glasači čim čuju steriliziranu pop klapu dohvatiti mobitela i baciti svoj glas u Jadran.

Da, balkanski lobi ove je godine ostao pod čizmom sovjetskog i skandinavskog (ili 'sjevernjačkog'), koji je sve svoje favorite uredno pogurao, ma kakva instant smeća slali u finale (naročito Bjelorusija i užasno razočaranje – Irska). Da, žiri i organizatori Eurosonga sigurno prate rasprave po fan forumima i jasno im je da višegodišnje provale bijesa zbog provlačenja tog i tog balkanskog autsajdera pokušavaju ako ne teledirigirati, onda – optimizirati. Čime god motivirana, Europa je rekla – dosta tih budalaština, dajte nam neke dramatične balkanske emocije, dajte nam Joksimovića, Huljića, Harija, Danijelu, Doris Dragović, nije bitno, samo neka gudi ta violina do posljednje dvi kapi rakije il' vina.

A što će Hrvati na godinu? Hoćemo li i dalje iritirati Europu i, po uzoru na domaćeg proizvođača koji izbacuje regionalne verzije sladoleda, složiti, recimo, instant bend slavonskih bećara ili pjevača rere, da se furamo na one ruske babuške? Ili podgrijati neku cro-dance zvijezdu u transvestitskom outfitu? Ili možda u stilu Britanaca, koji su počeli slati Engelberta, Bonnie Tyler i ekipu, stvarno pokucati na vrata zaboravljenih asova? Možda da stvarno već jednom pošaljemo taj Let 3, barem da im pokažemo koliko smo zapravo blesavi. Ili možda, ali samo možda, da se ipak ugledamo na Bosance, koji su se, unatoč svim tim silnim finalima i dobrim plasmanima, lijepo javno posvađali, skužili da se ne isplati rasipati novac i – odustali.