Dragan Rubeša, selektor filmskog programa Subversive Film festivala, film 'Mokracija: Nigdjezemska u meni' opisao je kao sumanuti dokumentarni esej koji preispituje pojmove konzumerizma, kapitalizma, opresije, vladavine siromaštva i karitativne industrije. Ovaj u osnovi videomixtape kombinira Kosovo i 'Seks i grad', Kazahstan i političko-motivacijske govore Arnolda Schwarzeneggera s nizom angažiranih poruka, koje autor osobno objašnjava riječima:

‘Dolazim iz Njemačke, koja prolazi kroz krizu demokracije na nekoliko razina. Mene su zanimali drugi dijelovi svijeta, oni u kojima se događaju iste stvari kao i u mojoj zemlji, samo su još očitije, a mjesta koja su mi prva pala na pamet bila su Kosovo i Kazahstan. Moj film govori o tome kako je Kosovo kolonija Europske unije, okupirana NATO snagama, a ispod svega toga postoji igra demokracije. Kazahstan me zanimao na razini produkcije imidža glavnog grada, što je jako povezano s imidžem koji stvara Dubai, a o kojem sam snimio svoj prvi film. Kazahstan jest komplicirano mjesto, ali ga je svakako lakše razumjeti od mnogih europskih, zapadnjačkih zemalja jer riječ je o vojnoj diktaturu koja glumi demokraciju. Sve to nije ništa novo, zbog čega moj film ima epilog o Grčkoj – ideja demokracije u EU-u je u velikoj krizi i zato sam sretan jer sam u Hrvatskoj, koja uskoro postaje dio tog istog EU-a. Mislim da moj film dobiva dodatno značenje u tom kontekstu.’

Nazvali ste ga ‘eksperimentom’ i ‘psihoanalizom’?

'Mokracija' govori jezikom koji je bliži našem današnjem iskustvu gledanja, klikanju videa po YouTubeu, zurenju u reklame. Film ima puno veze s našim iskustvom probavljanja medija. Ljudi koji su ga vidjeli rekli su da je 'Mokracija' brutalan napad na osjetila, ali ja mislim da smo svakodnevno, cijelo vrijeme izloženi takvom napadu na osjetila. Prošećete li po centru Zagreba, sve se svodi na šoping. Gledanje mog filma jest iskustvo slično lijeganju na Freudov kauč.

Sve to veže Michael Jackson. Zašto baš on?

Ljudi me inače pitaju glupo pitanje – jesam li ja obožavatelj Michaela Jacksona? (smijeh) Ali to nije poanta. Poanta je da se svijet u kojem živimo počeo oblikovati tijekom osamdesetih. Neoliberalizam je globalizirao ekonomiju, pod vodstvom Margaret Thatcher i Ronalda Reagana. Michael Jackson je složen primjer, soundtrack tog procesa. Nakon Jacksonove smrti počeo sam gledati njegove spotove, lako dostupne na YouTubeu, pa shvatio da su oni izrazito politički. Michael Jackson postao je avatarom puno prije nego je pojam avatara bio stvoren. Postao je avangardnom figurom, eksplicitan i jako pametan primjer optimizacije samog sebe. Osim toga, tekstovi njegovih pjesama koje sam koristio jako su prigodni za ono što sam želio poručiti.

S obzirom na način na koji ste koristili Jacksona, Britney Spears i sl. u filmu, dalo bi se zaključiti da mrzite pop glazbu, s obzirom na to da je vaše glazbeno obrazovanje klasično. Ili?

Ne radi se tu o ljubavi i mržnji. Slušam pop glazbu i nikada ne bih koristio glazbu koju mrzim. Mislim da film pokazuje i to da nisam pobornik ideje o glazbenoj industriji kao sili kulturnog imperijalizma. Živimo u vremenu u kojem nema smisla govoriti o razlikama između nezavisnog i zavisnog, zlog i dobrog... Danas je svijet puno složeniji da bi se shvaćao kroz takvo polariziranje. Živimo u globaliziranom svijetu u kojem je moguće organizirati ljevičarski antivladin kongres novcem iste te vlade, poput ovog na kojem pričamo danas!

Ne samo novcem vlade, nego i korporacija.

Tako je. Što se to događa? Previše je tu upitnika, jednostavne teze o kulturnim industrijama danas više nemaju nikakvog smisla. Prije je riječ o Deleuzeovoj ideji kontroliranog i disciplinskog društva. Mi živimo u kontroliranom društvu gdje te ne kažnjavaju ako imaš drugačiju ideju jer znaju da ih ta ideja ne ugrožava.

Nije li to istovjetno ideji da je bunt u neoliberalnom kapitalizmu nemoguć jer 'napadnuti' sustav odmah će iskoristiti taj bunt za novu profitabilnu nišu i jednostavno ga asimilirati, prigrliti kao priliku za nastanak nove industrije. Od Che Guevarine slike na majicama i upaljačima nadalje... Subverzivnost jest tržište.

Apsolutno, slažem se u potpunosti. Pogledajte samo Žižeka – čovjek je svoja buntovna predavanja pretvorio u poslovni model. Ne kažem da nije zanimljivo to što on i likovi poput njega imaju reći, ali sve to je u isto vrijeme i poslovni model.

To je paradoks današnjeg življenja.

Upravo tako, živimo u paradoksu. Ljudi mi često kažu – znamo da je stanje komplicirano, ali mi trebamo jednostavne odgovore. Ali oni nisu mogući. Ja ne mogu reći o čemu je moj film u deset sekundi. Izloženi smo takvim formatima jer živimo u kulturi reklama, sve je svedeno na 10 do 30 sekundi. Moj film traje 88 minuta i možda jest napad na vaš živčani sustav, ali mislim da se moramo ponovo naviknuti na formate koji nisu poput televizije, a koji nam sve objašnjavaju u jednostavnim rečenicama, serviranjem nekoliko slika. Danas svatko od nas ima priliku snimiti film, to je tehnički gledano postalo iznimno jednostavno. Ja dolazim iz svijeta glazbe, a još do prije tri godine ne bih imao prilike snimati filmove. Danas, to mogu činiti čak i s mobitelom. Tehnologija nam je dala moć, a ideja televizije umire. Mladi ljudi danas uopće ne gledaju televiziju. Razlike između profesionalnog i neprofesionalnog nestaju. Selektor Subversivea rekao je da nije htio staviti moj prošli film u program jer je on na internetu – ali i ovaj je film na internetu!

Sve je na internetu.

Sve. Ideja o zaštiti intelektualnog vlasništva je zastarjela. Više od polovine mog filma su snimke koje sam skinuo s interneta. Ljudi me pitaju kako sam smio koristiti inserte iz filmskih hitova poput 'Videodromea' i 'Matrixa'...

Da, zbilja, kako to da još niste u zatvoru?

Zato što vjerujem da jednostavno imam pravo sve to koristiti. Jer moj film nema copyright, besplatan je. Ja ne zarađujem na tome što koristim. Sud bi morao odlučiti o tome jesam li ja korištenjem tih segmenata stvorio posve novi komad umjetnosti ili ne. To je pitanje na koje nije jednostavno odgovoriti jer citiranje je dopušteno sve dok od citata stvorim nešto posve novo. Ako zarađujem na tuđem sadržaju, to bi onda bio problem. Ali ja ništa ne zarađujem. Film možete besplatno pogledati na webu, ali nije na YouTubeu, zbog softvera za detekciju sadržaja. Skinuli bi ga čim bi čuli glazbu koja nije plaćena ili zvukove iz 'Seksa i grada' i sl. Zbog čega sam ga postavio na ruski web site. To su prednosti globaliziranog svijeta. Tehnologija i pogodnosti globalizacije ono su što trebamo koristiti za uklanjanje straha od copyrighta. Mene nije strah. Da me Universal ili netko sličan barem hoće tužiti, to bi bila sjajna reklama za moj film i za sve ono za što se zalažem.

Spomenuli ste svoje početke u glazbi. Možete li nam reći nešto više o tome te kako ste i zašto uopće završili u filmu?

Počeo sam kao školovani klasični glazbenik. Svirao sam flautu u opernom orkestru, ali dao sam otkaz i počeo stvarati softver kojim sam semplirao glazbu i tako počeo nastupati uživo. U osnovi, radio sam s glazbom ono što sada radim s filmom, koristim svaki zamislivi kadar kao izvor iz svoje knjižnice. Ali postoji jedna velika razlika između rada s glazbom i rada s filmom – u glazbi postoji jedna vrsta buržoaskog jaza, ljudi ne vole reći je li nešto dobro ili loše jer se osjećaju da nisu stručnjaci za takvu prosudbu. Kod filma, svi su spremni komentirati i puni su mišljenja o svemu. Što nije čudno jer slike su te koje tako jako oblikuju naš svijet. Zbog čega film ima daleko veći učinak. Želim nastaviti snimati filmove. Prestao sam svirati flautu jer imam osjećaj da sam s njom napravio sve što sam trebao. Svi moramo ići naprijed, eto, novinari u isto vrijeme organiziraju filmske festivale i pišu knjige i scenarije... Živimo u svijetu u kojem više nije normalno raditi jednu stvar. Neki bi rekli da je to neoliberalni sindrom...

Nije li to ljudska priroda? Možda neoliberalizam jednostavno pogađa srž ljudske prirode?

Ja mislim da je tako. Slažem se. Ali raznovrsnost nije samo dio neoliberalnog 'angsta', riječ je o ljudskoj znatiželji. Uskoro putujem u Kinu, postao sam stručnjak za pitanja intelektualnog vlasništva... Ponekad se jednostavno spotakneš o nešto i odjednom postaneš stručnjak za to područje. To mi se sviđa. Ljudi moraju biti znatiželjni i hrabri. Ovaj kapitalistički svijet pokreće se strahom. Ljudi se moraju prestati bojati. Toliko ljudi mi govori da se boji budućnosti. Ali stvarno nemaju razloga biti uplašeni.

Kad već govorimo o budućnosti, pripremate li nešto novo?

Snimam film koji uspoređuje velike korporacije s velikim državama, konkretno, Apple s Kinom. Bit će bliži klasičnom dokumentarcu, a ideju sam dobio kada sam čitao izjavu Erica Schmidta, bivšeg šefa Googlea, koji je izjavio da su tvrtke poput Googlea danas organizirane poput država. A države ovise o gospodarstvu, biznis kontrolira politiku. To je danas posebno vidljivo u Njemačkoj i EU. Google, Apple, Facebook i slične kompanije nove ekonomije imaju viziju društva do koje možete doći analizirajući njihov softver. A toga mnogi ljudi nisu svjesni.