Kada je Simon Reynlods 2011. objavio svoje djelo 'Retromania: Pop Culture's Addiction To Its Own Past', jednu od najvažnijih glazbenih, ali i popkulturnih knjiga novog milenija, činilo se da je nezaustavljivi val retromanije nekako na zalasku, dovoljno (pre)dugo dominantan da mu damo više od koje dodatne godine zombi-juriša.

'Retromania' je imala dojam podvlačenja crte ispod kraja jednog bizarno kaleidoskopskog poglavlja, kao pregled onoga što je zapravo ostalo kada je budućnost odlučila pobjeći iz kulture, a kreacija postala jednostavno preslagivanje, podsjećanje, kopiranje... Ponavljam, radilo se više od dojmu, nego o bilo čemu drugome, jer Reynolds je u isto vrijeme ostavio i mogućnost da je riječ o procesu koji će se nastaviti u nedogled. Samo su naša prirodna futuristička očekivanja mogla zasjeniti činjenicu da pojam 'evolucija' ne podrazumijeva uvijek progres te da će glazba, ako već ne i ostali dijelovi kulture, ostati u stalnoj vrtnji u krug.

No tko bi rekao da će od svih retro utjecaja najveće i najdugovječnije biti osamdesete, koje se ne daju već dobrih petnaestak godina? Čak ni nagli globalni gubitak interesa za likom i djelom Lady Gage nije smanjio 80's-maniju prisutnu u gotovo svemu, kako u modi i filmu tako i u glazbi. Posebno u glazbi.

La Roux je jedan od najboljih primjera – pjevačica Elly Jackson još je 2006., na samom vrhuncu novog vala starog electro popa, banula na scenu reciklirajući obrasce sountracka reganističko-tačerističkog hedonizma postavši jednom od najvećih novih britanskih zvijezda sezone. I to kao dio dvojca, zajedno s producentom Benom Langmaidom, koji je lani damu ostavio da se snalazi solo, zgrožen njezinim još većim zaokretom u disco. Donna Summer i Grace Jones postale su važnije od Eurythmics zarobljenih u Seginoj konzoli, iako je zvuk osamdesetih ostao glavni motor iskoraka u prošlost.

'Trouble In Paradise' gđica Jackson opisuje kao intimniji, topliji, doslovno nastavak onoga što smo čuli, samo još 'više seksi' od prvijenca. La Roux je svjesno smanjila androginu robo hladnoću pa pet godina kasnije dostavila vedriji poppy materijal koji, kada su naslovi u pitanju, skoro pa poput zadnjeg uratka Kylie Minogue igraju na sigurno s čak dvije pjesme koje nose riječ 'seks' u imenu – 'Cruel Sexuality', koja je manje-više beskrajno iritantna te 'Sexotheque', koja je manje-više beskrajno sjajna.

'Uptight Downtown', koja otvara album na propisno zarazan način, odmah demonstrira kako je Abba jednako važna koliko i Madonna, a u 'Paradise Is You' Elly se na kratko transformira u Elizabeth Fraser pa zazvuči kao Cocteau Twins. Skoro.

'Trouble In Paradise' jest retro ploča, ploča stare glazbe obojene novim idejama, album na kojem možemo testirati svoje znanje te se zgražati, diviti ili jednostavno nabrajati reference, utjecaje, zvukove, motive, povezujući ih s odavno odbačenim stranicama kalendara. Ali i ne moramo, jer ima itekako puno sjajnih pjesama da ga možemo samo slušati. A ponekad uz njega čak i zaplesati.

Ocjena: 8 /10

Izdavač: Polydor Records