Ambiciozni, konceptualni crossover albumi jedna su od logičnijih posljedica progresije hip hopa i R&B-ja u novom mileniju, posebice pravca kojim je žanr krenuo u posljednjih nekoliko godina, otkada je T-Pain postao inspiriran europskim clubbingom, Kelis i Black Eyed Peas počeli snimati house, a David Guetta zamijenio Neptunese kao osnovni potporni stup nove hip hop i R&B produkcije.

'Last Train To Paris' novi je primjer snage utjecaja ovih trendova na američku 'urbanu glazbu', ali ipak nije toliko u vodama klupske glazbe koliko se očekivalo – unatoč tome što ga se najavljivalo kao 'Diddyjev house projekt', možda zato što je i sam govorio da je njegov novi, konceptualni album o putovanju od Londona do Pariza (u potrazi za izgubljenom ljubavi) nastao pod izravnim utjecajem europske dance glazbe, Ibize, Felixa da Housecata, Ericka Morilla, Deep Dish...

No ova zbirka pjesama, prva Diddyjeva glazbena eskapada nakon četiri godine, zapravo je daleko bliže onome što je sam autor nešto kasnije opisao kao futuristički soul. Ne, nije house, ali jest soul i R&B 21. stoljeća, iznimno ispolirana, kristalno izglancana digitalna produkcijska raskoš, zvuk luksuznih milanskih butika i estetike nove rap buržoazije.

No tko je zapravo autor? Osoba skrivena u liku i djelu Seana Combsa, tj. svega od Puff Daddyja preko P. Diddjya do Diddyja, opet ima novi identitet – 'Last Train To Paris' potpisan je s Diddy-Dirty Money, što je naziv Diddyjeve grupe u kojoj su članovi on (kao kapetan i gazda, naravno) i još dvije djevojke, kantautorica Kalenna Harper i Dawn Richard, pjevačica iz nekadašnje R&B grupe Danity Kane. No na albumu gotovo da nema pjesme na kojoj ne gostuje barem jedno veliko ime, podebljavajući vokalnu sliku sa svojim prepoznatljivim stilom pjevanja i repanja: tu su se nagurali svi, od Grace Jones i Ushera preko Chrisa Browna, Bilala, Justina Timberlakea do Ricka Rossa, T.I.-ja, Drakea, Lil Waynea pa čak i pokojnog Biggieja

I kakav je konačan rezultat?

Pa, čini se da je Diddy u Dirty Moneyju konačno pronašao sebe jer ovako kompaktan, zanimljiv i pametno posložen materijal od njega nismo čuli... Gotovo nikad. Naravno, zaslugu nose producenti sa svojim electro-hip-hop-soul funk kolažem, brojni gosti i AutoTune, a tek onda Diddyjeve (nikad postojeće, ali nekako uvijek stupidno simpatične) vještine repanja i pjevanja. No u takvoj kombinaciji stvari, kad se ima love za trošiti na kompiliranje kvalitete, 'Last Train To Paris' uistinu krije neke zanimljive pjesme, manje-više R&B materijal s eksperimentalnim izletima.

Primjerice, u 'Angels' kao da se uhvatio recepta iz kuhinje Kanyea Westa (čiji konceptualni duh Diddy itekako slijedi, ideju o kratkom filmu koji ide uz album te duboki naklon svijetu visoke mode – prisjetimo se, ovom albumu prethodio je mixtape distribuiran s magazinom Vogue i vokalima kreatora kakvi su Marc Jacobs, Tommy Hilfiger, Isaac Mizrahi...); 'Shades' je sjajan, hipnotički, prljavi, koliko i ušminkani future-soul, 'Yeah Yeah You Would' razigrana je, koliko i melankolična igra sa strukturom klupskog R&B-ja, a sa 'Someone To Love Me' čak se poigrao i s križanjem Motowna i reggaea.

Tri godine Diddy je s prijateljicama i prijateljima slagao ovaj album. Isplatilo se. Nije eurodance, pod čijom se etiketom prodaje Amerima, ali jest zanimljiva i više nego slušljiva intervencija u ustajali recept soula i R&B-ja.

Ocjena: 7.5 / 10

Izdavač: Bad Boy / Interscope