'Ćaća' i magija izolacije

Šlag na tortu vama vrlo produktivne i zaposlene godine dolazak je filma 'Ćaća' u kina. Je li to kruna vašeg ovogodišnjeg rada ili usputni susret s gledateljima?

Nakon poduže stanke zaredali su se divni poslovi, prvo 'Ćaća', potom 'Zima', 'Na kvadrat', 'Loza' pa 'Sonja i bik'. Svaki projekt doživim kao dar. Ova godina je sve odreda puna finih kolača. Njam. Nikada to nije samo usputni susret, uvijek ostavi trag.

Kako je bilo raditi na filmu?

Intenzivno, nezaboravno, ludo. Krilatica našeg intenzivnog druženja glasila je – 'what happens in Gospić, stays in Gospić'. Čak se razmišljalo da i film možda ostane tamo. Ali eto, izašao je u javnost i pobrao nagrade.

Čitao sam da je snimanje cijelog filma trajalo deset furioznih dana u kojima ste tek skicu scenarija noćima pretvarali u živo tkivo, a preko dana ga pretakali na filmsku traku. Koliko je taj furiozni ritam djelovao poticajno i kreativno, a koliko je, možda, gušio?

Lijepo ste to rekli. Ispipavali smo, mijenjali, pretumbavali, odlazili u krajnosti i vraćali se na početak. Date okolnosti su bile kakve su bile i nije nam preostalo ništa nego da budemo kreativni. Ponekad je nedostatak zapravo prava jezgra kreativnosti i, kada se skupe ljudi koji su u određenom trenutku spremni na ludost, u deset dana se snimi film. To, naravno, nije špranca po kojoj se treba raditi, ali je očito vrlo uspješan eksperiment grupe ljudi koji vole film, koji vole stvarati filmove.

U filmu dvije sestre i dečko jedne od njih dolaze u posjet ocu u Liku, gdje se razotkrivaju mračne tajne. Ove godine ste snimili i kratki film 'Zima' u kojemu je prostor izolacije također prostor razotkrivanja. Što izolaciju čini zahvalnim filmskim okidačem?

Ono što izolaciju čini magičnim prostorom rada je to što omogućava potpunu posvećenost radu i istraživanju. Konstantno si u radnoj energiji, održavaš lik, njegovu temperaturu, produbljuješ ga. I u redu je kad se ne javiš na telefon jer ljudi znaju da snimaš, da jednostavno u tom trenutku nisi na raspolaganju. Kopka te samo mali crv procesa kojeg voliš jer znaš da će ti pomoći u stvaranju čak ako zbog njega ponekad ne možeš spavati.

U trenutku kad 'Ćaća' dolazi u kina, jedini hrvatski film koji će mu raditi društvo je 'Koko i duhovi', dok se drugi filmovi iz Pule nisu uspjeli izboriti za svoj dio kinematografskog kolača. Mislite li da će 'Ćaća' uspjeti privući publiku u kina? Gdje leži njegov adut?

Iskreno, nadam se boljim vremenima za hrvatski film. Super je ovo što se događa s 'Kokom'. 'Ćaća' je žanrovski potpuno drugačiji film, ali mislim da je upravo to jedan od njegovih aduta. Psihološki triler, Dadina (Matanović, op. I. T.) ruka, nova lica – Mihalić, Kovač, Franković, Gregurević kakvog do sada još niste vidjeli, sjajna fotografija, zanima vas? Dođite u kino.

'Rad s istim redateljima kao zaljubljenost koja prelazi u ljubav'

Kad smo kod 'Dadine ruke', ovo je, nakon 'Majke asfalta', vaš drugi zajednički film. Gdje ste se, u umjetničkom smislu, pronašli i što vam odgovara u njegovom radu i pristupu filmu?

Ja se nadam da ćemo se i dalje pronalaziti. Dado nije ziheraš, dat će vam ulogu koju vam možda nitko drugi ne bi na prvu dao. Ima feeling za glumce, voli ih, voli radit s njima, zna stvorit atmosferu koja opušta, a da pritom ne radi kompromise nauštrb izvedbene kvalitete.

Uz dvostruku suradnju s Matanićem, često surađujete s redateljicom Vlatkom Vorkapić, koja je po vama oblikovala glavni lik u predstavi 'Judith French' (za što ste prije dvije godine dobili Nagradu hrvatskog glumišta).

Vlatka i ja smo sad već prijateljice. Kužimo se, imamo neki svoj princip rada koji se oblikovao kroz godine koje radimo zajedno. Upravo smo završile njezin debitantski film, romantičnu komediju 'Sonja i bik'.

Koje su prednosti suradnji s istim redateljima, a koje možda mane?

Prednosti rada s istim redateljima su te što u proces krećete s jednog novog nivoa koji više nije nulti, on je već zbroj određenih iskustava suradnje, razumijevanja, međusobne simpatije. To je kao i ljubavni odnos koji iz zaljubljenosti prelazi u ljubav. Vlatka i ja na lageru imamo projekata za naredne dvije sezone, trebamo samo producente. A Dado i ja… To još ne znam. Nadam se nekom novom dejtu.

Iako s brojnim projektima iza sebe, i Matanić i Vorkapić su (godinama i duhom) mladi redatelji. Uz njih, surađivali ste s brojnim mladim redateljima. Što ta mladost donosi na set ili scenu?

'Zimu' sam također snimala s divnim mladim redateljima, Denisom Lepurom i Markom Stanićem, s kojima ću, nadam se ponovo raditi. Ono što čovjek nikada ne smije zaboraviti u ovom poslu je sposobnost igre, znatiželja, strast, a to je ono što mladi redatelji već u startu imaju. Najgore što se mladom čovjeku može dogoditi jest da to s godinama izgubi. Ovaj posao ne trpi činovnički tretman i starenje duha.

Sloboda odabira

U svijet glume niste ušli klasičnim putem – od Akademije do institucije, već putem od garderobe (u kojoj ste radili neko vrijeme) do slobodnog umjetnika. Što takav, vaninstitucionalni put, donosi glumcu, a što, možda, odnosi?

Nema zabušavanja, sve radionice, seminare plaćaš sam, zapravo ulažeš svoj novac, pa samim time pokušavaš izvući maksimum iz svega. Prednost je i to što ti stvari ne postanu naporne, nema rutine odlaska na faks. Kolege su mi znale reći: 'Joj danas imam ples, baš mi se ne da ići', a ja bi pomislila: 'Kako ti se ne da? Pa ja plaćam da nešto naučim.'

Tu slobodu školovanja ste pretočili u poziciju slobodnog umjetnika.

To što sam slobodnjak, za mene je odluka po srcu, odgovara mi ta vrsta slobode. Naravno da je nekada teško, prošle godine u ovo doba nisam ništa radila, poslovi su počeli propadati i pola godine smo jedva spajali kraj s krajem, preselili smo se u manji stan. To mi se činila ispravnija odluka nego da radim nešto u što ne vjerujem. Treba biti jak i odlučan kad je teško. Lako je imati principe kad sve ide kao podmazano. Ali imam divne osobe u svom životu koji me u takvim trenucima vrate na pravi put. Hvala im na tome.

Iz gore navedenog razloga, između ostalog, odbijate nastupiti u sapunicama. Jesu li one mnogim mladim glumcima danas slamka spasa ili promišljena kalkulacija?

Pretpostavljam, kako kome. Lako je ući u zamku procjenjivanja i ocjenjivanja drugih ljudi. Jedno vrijeme sam bila razočarana, ali sada razmišljam ovako – tko sam ja da sudim i zašto, svačiji odabir je njegova vlastita odgovornost. Ja biram stvari koje osjetim, koje me inspiriraju, gdje vidim izazov. To ne znači nužno da će to ispasti neka genijalna stvar, ali ja ću znati da sam dala maksimum. I da je to bilo bez fige u džepu.

Kojim se budućim projektima veselite bez fige u džepu?

Pripremam film s Goranom Rukavinom i predstavu s Mislavom Brečićem, ima tu još stvari, ali polako, korak po korak. Nadam se ponovnoj suradnji i s Ivicom Šimićem i Darijem Plejićem