Iza vas je snimanje filma 'Oslobođenje Skoplja' i zagrebačka premijera. Kakvu ulogu tumačite u filmu?
Dramaturški gledano, ovaj film je obiteljska ratna drama. Svi događaji i odnosi promatrani su očima desetogodišnjeg dječaka Zorana kojeg tumači predivan i jako talentiran glumac David Todosovski. Njegov iskren pogled i istinitost u svakom pokretu su stvarno fascinantni. Ja igram njegovu majku Licu. Uloga je zahtjevna, kompleksna i bila mi je pravi izazov i zadovoljstvo.

Kako je nastajala vaša uloga? Što vam je najviše pomagalo da se uživite u karakter žene koju tumačite?
Dugo sam se i temeljito pripremala za tu ulogu. Budući da igram Makedonku koja u filmu dosta govori i na njemačkom jeziku, morala sam prije svega raditi na tim jezicima, od kojih ni jedan nisam poznavala. Otišla sam u Skoplje na pet mjeseci prije snimanja i provela tamo neko vrijeme učeći jezik i upoznajući mentalitet, u čemu mi je najviše pomogla moja filmska sestra, izuzetna glumica i osoba Silvija Stojanovska.

Lucija Šerbedžija na zagrebačkoj premijeri filma 'Oslobođenje Skoplja'

Film govori o ljudskim odnosima unutar jedne obitelji. Koje su vam scene osobito teško pale?
Meni je osnovni problem bio taj što sam dva mjeseca prije početka snimanja filma slomila bedrenu kost i privatno uopće bez štaka nisam mogla hodati, tako da mi je ogromna koncentracija ustvari bila da nekako šamanski prođem kroz kadar koliko toliko normalno hodajući. Imala sam dozvolu primarijusa Šantića, koji me je operirao, da samo i isključivo na snimanju smijem hodati bez štaka te sam uz veliku motivaciju, često i pod voltarenima, snimala da izdržim bol i da se to ne primijeti u sceni. No, tko zna, moguće da je tolika koncentracija na bazične stvari kao sto su hod i govor doprinijela na jedan poseban način stvaranju uloge.

Koliko vam je bilo teško, koliko lako raditi s bratom i tatom, jer obojica potpisuju režiju, a Rade se pojavljuje i kao glumac. Tko je bio glavni?
Ma preslatki su bili i u biti se genijalno nadopunjavali. Rade je strastven i gine za rješenja, svaki dan je donosio nove scene, na što bi ih Danilo racionalno i hladne glave prihvatio ili mu argumentirano objasnio da ne može to tako zbog ovog ili onog tehničkog razloga. Jednako su bili glavni.

Zanimljivo je da je riječ o kazališnoj predstavi s kraja sedamdesetih koja je obilježila veliki dio kazališnog djelovanja vašeg oca. Danas se pojavljuje prvi put kao redatelj. Znamo da je izvrstan glumac, ali ne znamo kakav je redatelj?
Interesantno je da je Danilo u čuvenoj kazališnoj predstavi 'Oslobođenje Skoplja' Ljubiše Ristića, na turneji u Americi baš igrao lik dječaka Zorana, dok je Rade igrao istu ulogu kao u filmu, Gjorgija. I ja sam bila na toj turneji. Imala sam sedam godina. Ljuša me nagovarao da glumim, ali meni na pamet nije padalo. Kroz par dana sam skužila da Danilo dobiva dnevnice i ima džeparac za flipere i žvake pa sam došla Ljubiši i rekla mu da bih ja ipak možda glumila, pa sam eto i glumila jednu od djevojčica u Zoranovoj ekipi. Imala sam za flipere i to je bila moja prva glumačka uloga u životu (smijeh).

Zasigurno je tijekom snimanja bilo raznih anegdota, događaja kojih ćete se uvijek rado sjećati. Možete li nam neku otkriti?
Ne mogu se zaista sjetiti ni jedne posebne anegdote koju bih izdvojila. Toliko je prekrasna ta Makedonija, ljudi, atmosfera, da ću ovo snimanje zauvijek pamtiti kao jedan predivan san koji bih voljela još koji put odsanjati.

Danas ste majka dvoje djece. Kako ste se organizirali tijekom snimanja, tko je pazio na Anastaziju i Sergeja?
Sergej i Anastasija su prvih mjesec dana bili kod tate, a zatim su mi se pridružili u Bitoli gdje ih je, dok sam snimala, čuvala Danilova djevojka Ana, a i statiraju na kraju filma u jednom kadru. I oni su se zaljubili u Makedoniju i svako toliko pitaju kad ćemo opet tamo.

Sin vam ide u drugi razred osnovne škole. Koliko vam nalikuje?
Da, Sergej je školarac i obožava školu. Svakoga jutra se bez problema ustane, sam obuče i uzdahne pa veli, joj mama, jedva čekam da sam krenem u školu, da ti možeš još malo spavati. Što se tiče jutarnjeg buđenja, nije nimalo na mene, ranoranilac je, na dedu i uju. No u većini drugih stvari mi doista nalikuje. Ma, oboje su svoji prije svega i vrlo samostalni, otvoreni, na što sam ponosna.

Lucija Šerbedžija sa sinom Sergejem Galićem i tatom Radom Šerbedžijom

Jesu li vidjeli film?
Gledali su film još dok je bio u montaži i nikako im ne sjeda ljubavna priča između Lice i Njemca. Inače me stalno žicaju da ih vodim na premijere, ali kad sam im rekla da je premijera 'Oslobođenja Skoplja' u Zagrebu, uglas su rekli da ne žele ići gledati Hansa! (smijeh)

Film je makedonski kandidat za Oscara, kakva su vaša očekivanja?
Nemam nikakva očekivanja. Super je već i da - ide.

Što biste rekli, kakve su vam četrdesete? Ima li istine u onoj tvrdnji da su 'četrdesete nove tridesete'?
Nema. Tridesete su tridesete, a četrdesete su četrdesete. Sve godine su odlične ako si istinit prema sebi i odlučiš ih proživjeti najbolje moguće. Osjećanje godina imam samo kad padam u neka malodušna stanja. Tad se i hipohondrijom krenem baviti, ali sve je to besmisleno, svakim danom smo zreliji, mudriji i bogatiji ako to želimo biti.

Što je za vas sreća?
Djeca, prije svega, obitelj, moji prijatelji, biljke na balkonu, knjige koje još nisam pročitala, gradovi u kojima još nisam bila. Sreća je svakodnevna pojava ako je primijetimo.

Vjerujete li u prijateljstvo nakon ljubavi?
Ovisi. Nakon nekih ljubavi je prijateljstvo nemoguće, a opet, nakon nekih drugih je neophodno. To je naprosto tako.

Što radite kad ne radite, u čemu osobito uživate?
U vremenu kojim ja raspolažem, tj. slobodi. Volim piti čaj satima i čitati, razgovarati do kasno u noć s prijateljima, otići na koncerte, na more, a najviše od svega zezati se sa Sergejem i Nastjom.

U kakvim ste odnosima ostali s bivšim suprugom?
U odličnim. Mi smo dvadeset godina prije nego što smo se oženili bili dobri prijatelji i to je vjerojatno razlog što i danas o svemu možemo razgovarati. Volimo se i poštujemo.

Lucija i bivši suprug Filip Gajić

448862 ,436684 ,431688 ,406943