Nakon godina sprdanja sa nu-metalom i sličnim nusproduktima, na bojnom polju žestoke glazbe posljednjih godina događa se radikalna promjena. Nove nade poput Deafheavena, Baronessa ili Kylese koje u grinderski ili stonerski zvuk dodaju neobične psihodelične i pop sastojke, zajahale su na valu hypea i pod svoje skute primile puno širu bazu slušatelja. Istodobno, konzervativni metalci osuli su paljbu po tim 'izdajnicima', eliminirajući ih iz klasične metal kategorije. U neku ruku, u folder 'metala za nemetalce', spadali bi i sinoćnji zagrebački gosti, floridska četvorka Torche. No čuvari obraza autohtonog metala njima ne mogu zamjeriti ama baš ništa, a ako su i imali, od sinoć više nisu.

Them Moose Rush također je prilično atipičan bend za svoju nominalnu kategoriju. Prog-rock često percipiramo kao naporan i usiljeno virtuozan, no ono što nam je jučer pokazala bjelovarska trojka nema blage veze s tim stereotipima. Riječ je o tempiranoj bombi koja vozi kroz memory lane devedesetih miksajući funk kotrljanja ranog Faith No Morea ili Rage Against the Machine, rabijantnu crninu Soundgardena, motoričku sirovost Kyussa i bučni nihilizam Helmeta te sve to pakirajući u prog foliju, uz dašak balkanskih začina. Kraj pouzdane ritam-sekcije ipak štrši Nikola Runjavec, solidan pjevač i briljantan gitarist, kod kojega smo zapazili onaj trzavi nerv Nelsa Clinea i Pagea Hamiltona, ponajboljih gitarista među čudacima (ili čudaka među gitaristima, kako želite). Sve u svemu, lijepo je bilo gledati hrvatski bend koji ne zvuči nimalo hrvatski, a ako se dečki još malo otresu poslovične panonske skromnosti, mogli bi i daleko dogurati.

Uslijedila je jednosatna adrenalinska vožnja Torchea koji su u sat vremena uspjeli otprašiti dvadesetak pjesama, s tek jednom stankom od desetak sekundi, sirovo i surovo, gotovo kao na live albumima Ramonesa. Protrčali su kroz materijal s tri odlična albuma 'Meanderthal', 'Harmonicraft', i aktualnog 'Restarter' koji možda zvuči nešto potmulije, sporije i žešće od ranijih, no uklopljen u setlistu otkriva koliko je moćan i monolitan cijeli opus benda. Pjesme obično kreću od mračnih i gumenih blacksabbathovskih rifova, oko kojih se strpljivo gradi kuća od pouzdanih materijala – postrokerske repetitivnosti, oštrine njujorškog hard corea, pop-punk armature, slayerovske okrutnosti u rijetkim solažama i noiserskih raspleta koji komešaju želudac. U svemu tome četvorka pliva opušteno, kao na probi, dok se po scenskom ponašanju možda ipak malčice ističe glavni vokal i gitarist Steve Brooks (inače, jedan od rijetkih gej glazbenika među metalcima).

Kad bismo bili sebični, zaključili bismo da je super to što je na koncertu bilo tek stotinjak ljudi, jer je bilo više prostora za tjelesno uživanje. No organizatorima ovakvih kvalitetnih događaja po svemu sudeći dosta je da o svom trošku dovlače sjajna imena za par desetaka zainteresiranih. Zato, prije no što sljedeći put zakukate na račun loše koncertne ponude, pogledajte svoj kalendar na društvenim mrežama i barem jednom pretvorite ono 'zanima me' u 'dolazim'. I onda zbilja dođite.