Lenny Belardo 47-godišnji je newyorški kardinal kojega su sa samo osam godina u sirotištu s opaticama ostavili roditelji hipiji i koji postaje papa Pio XIII zasad još nepoznatom medijskom manipulacijom Kardinalskog kolegija i zbog njihove nade da će im taj naočit i mlad čovjek biti 'lutka za manipulaciju'. Novi papa, međutim, sve će ih ne samo iznenaditi, nego i šokirati. Hladan, u međuljudskim odnosima podosta okrutan, a u viđenju samoga sebe izraziti megaloman, Pio XIII nije ni blizu onoga što su očekivali - njegova mladost ne znači liberalizaciju papinstva, njegove neobične navike ne odražavaju razumijevanje za ljudske slabosti, njegove su namjere nejasne, ali očito malo kome simpatične.

'Ja nemam grijeha koji bi mogao ispovijediti', kaže papa vatikanskom ispovjedniku pri prvome susretu. 'Možda je moj najveći grijeh to me moja savjest ni za što ne optužuje.' I da, to je jedna od ključnih stvari povezana s likom Lennyja Belarda, jednako kao i napomena koju dobacuje vatikanskoj šefici marketinga nakon što se ova pohvali da je diplomirala na Harvardu: 'Meni, kao i većini Amerikanaca, Harvard znači samo jednu stvar - propadanje. Tamo vas uče kako se poniziti, a ja se nastojim uzdignuti.'

Istoj šefici marketinga Pio XIII zabranjuje bilo kakvo korištenje vlastitoga lika u promotivne svrhe - odbija se slikati za razglednice, kalendare, ukrasne tanjure, pepeljare i ostale điđe. Odbija se zapravo ikako slikati - najavljuje nastupe samo pri lošem osvjetljenju, gdje će mu biti vidljiva samo silueta. Govori da će biti kao najvažniji umjetnici našega doba koji se nikada nisu likom pokazali u javnosti - Banksy ili Salinger, na primjer. Na mjesto svojega glavnog savjetnika dovodi savjetnicu - časnu sestru Mary (Diane Keaton) koja ga je odgojila u sirotištu, od prvoga susreta ponižava (ali začudo ne smjenjuje) vatikanskog državnog tajnika, kardinala Voiella, jednog od najmoćnijih ljudi u Vatikanu, a njegovo prvo obraćanje vjernicima na Trgu svetog Petra izrazito je mračno, prijeteće i uznemirujuće.

Talijanski redatelj Paolo Sorrentino u ovoj je seriji, inače nastaloj u suradnji Skyja, Canala + i HBO-a, stvorio strašnu, ali i vizualno impresivnu sliku pape i Vatikana, sliku prepunu simbola, nadrealnih slika i uznemirujuće atmosfere megalomanskog papinstva jednoga čovjeka za kojeg gledatelj nije sasvim siguran je li svetac ili antikrist, ali prognoze ne izgledaju dobro. Predanim se katolicima ovaj prikaz zacijelo neće svidjeti, kao što se ni u seriji papin nastup nije svidio osupnutoj gomili na Trgu svetog Petra. Sorrentinov Lenny osoba je puna proturječja - nekim svojim postupcima i navikama implicira nekonvencionalnog, razbarušenog papu - za doručak traži Coca colu zero s okusom višnje, nosi japanke, puši, poklonjenog klokana pušta da slobodno luta vatikanskim vrtovima, postavlja ženu kao glavnu savjetnicu. No s druge strane, Pio XIII istodobno je papa koji okrutno odbija simpatično i toplo obraćanje svoje kuharice, glatko smjenjuje jednog visokog dužnosnika zbog toga što je ovaj homoseksualac, prijeteći urla na okupljenu gomilu da je zaboravila Boga i da im on sigurno neće dokazivati da Bog ipak postoji, tjera vatikanskog ispovjednika da mu odaje ispovjedne tajne i na prvi znak neslaganja ženi koja ga je odgojila zabranjuje da ga dalje zove Lenny te joj naređuje da mu se obraća s Vaša svetosti. Jude Law izvrstan je u svojoj interpretaciji takvog, neobičnog pape, čiji hladan pogled i megalomanija u svakom gledatelju i svim stanovnicima Sorrentinova fiktivnog Vatikana izaziva nemalu tjeskobu.

Serija, barem prve dvije epizode, sadrže i pregršt tipičnih Sorrentinovih vizuala - istodobno predivnih i jezivih prikaza vatikanskih interijera, rimskih eksterijera, nadrealnih prizora u kojima papa, sanjajući svoje prvo obraćanje javnosti (posve drugačije od onoga koje će na kraju izvesti), puže iz gomile usnule novorođenčadi, pa i prizore koji sadrže određenu dozu okultnih simbola. Ovo definitivno nije serija koja ulijeva nadu vjernicima niti umiruje sumnje u Vatikan implikacijom da će sve biti u redu jer ondje stoluju dobronamjerni ljudi jasnih motiva. Nije, doduše, ni tipičan pogled u političke spletke iza Svete stolice, kojom se razotkrivaju manipulacije i prljavština iza koprene najviše duhovnosti. Ako išta, ovdje su moćni vatikanski političari, kao što je kardinal Voiello, prikazani s više ljudske topline negoli mladi papa.

Ovo je neobična serija i, tako tipično za Sorretina, teško je reći kamo će se dalje kretati priča. U nju je upleteno mnogo faktora - od Lennyjeve megalomanije i okrutnosti, preko njegovih trauma iz djetinjstva zbog roditeljskog napuštanja, njegova odnosa s kardinalom Spencerom (maestralno ga glumi američki veteran James Cromwell), nekadašnjim mentorom, a sada neprijateljem, neobičnog utjecaja koji na njega ima dobri kardinal Gutierrez, tajne koje otkriva o Voiellu i dječaku s posebnim potrebama za kojega se brine, pa sve do misteriozne Esther. No ova je neobična serija ujedno i vrlo zanimljiv, potpuno drugačiji dodatak HBO-ovu programu koji svakako valja pratiti, kako zbog vizualne, glumačke, redateljske i scenarističke umjetničke vrijednosti, tako i zbog novog, potpuno drugačijeg pogleda na papinstvo od svega što smo dosad imali prilike gledati u filmskom i televizijskom mediju.