Kad biste mogli birati – biste li radije glumili u meksičkoj ili turskoj sapunici?
Razmišljala sam dosta u zadnje vrijeme o tom famoznom utjecaju sapunica u nekom širem društvenom kontekstu. Došla sam do zaključka - što je više vidljiv pad kvalitete života, etike i nekih općih vrijednosti u našem društvu, rezultat toga postaje to da ljudi svjesno ili nesvjesno gledajući sapunicu kao žanr bježe od vlastite svakodnevice i ulaze u tuđe fiktivne živote. Potom ih analiziraju više nego svoje vlastite živote, ili u njima pronalaze utjehu. Tome u prilog ide i činjenica da postoje forumi za različite sapunice gdje ljudi pod izmišljenim imenima u potankosti analiziraju lica i događaje iz gotovo svake epizode, ne štedeći pritom glumce ni u negativnim ni u pozitivnim primjedbama. Inače se za sapunicu kao žanr veže i fenomen koji se zove escape (bijeg) - što znači pobjeći iz stvarnog života, jer se tu često koriste i motivi iz bajki koji imaju arhetipski karakter pa ljudima takve serije služe kao bijeg od stvarnih problema.
I u širem smislu mi je jako zanimljivo kako ste mi postavili pitanje. Iskreno, više bih voljela da ste mi postavili pitanje sapunica ili dramska serija, ali tada moje dileme ne bi bilo. Dakle, kad bih mogla birati, bila bi to dramska serija s manje nastavaka. Turska ili meksička sapunica, iskreno, meni je svejedno. Ne pratim ih, ali po odrednicama, koliko znam, turska je bolje producirana, suvremenija, bliža stvarnom životu, što mi je uvijek draže nego imitacija života.
342096, 322440, 302137, 301845
Prepoznaju li Vas gledatelji na ulici? Prilaze li Vam i što najčešće kažu?
Da, prepoznaju. Uvijek se kod televizije kao masovnog medija događa da vidljivost glumca bude često puno veća od one u kazalištu, čak i kod jako puno odigranih ili rado gledanih predstava. To je jednostavno tako. Televizija je moćan medij. Ljudi koji gledaju serije tog tipa često poistovjećuju glumce s likovima koje igramo. Često i prilaze, traže da se fotografiramo, traže nekad autogram, ili neku lijepu posvetu za sebe ili nekog bliskog. Dobronamjerno kažu svoje mišljenje o seriji ili o ulozi. Rijetko čujem neki negativan komentar, barem ne ovako licem u lice, što ne znači da ih nema. Ali kako se kaže, što ne znaš, ne boli.

U kojem ste trenutku znali da želite postati glumica?
Kod mene je to počelo dosta rano. Još kao djevojčica, ja sam to naglas izgovorila više puta, s velikim uvjerenjem. Svi su se smijali, ali, eto, tvrdnja – 'bit ću glumica' se ostvarila. Zvuči možda fatalistički, ali mislim da nekad i tako mlad možeš osjetiti svoj poziv, bez nekih velikih lutanja ili traženja sebe, barem u domeni posla ili tzv. poziva. Međutim, što sam starija, moja pažnja postaje sve šira. Budući da sam prije studija glume studirala i hrvatsku književnost, nekako mi se fokus u posljednje vrijeme okreće i prema komparatistici. Vidjet ćemo što će mi život donijeti. Možda i neke nove interese.

Sjećate li se svoje prve ljubavi?
Da, sjećam se. Bilo je to u 1. osnovne. Zvao se Aleksandar, bio je predsjednik razreda i imao je sve petice.

Kako je izgledao prvi spoj?
Neuspješno.

Kako zamišljate svoje idealno vjenčanje? Veliko ili malo, u vjenčanici ili minici, u Hrvatskoj ili Las Vegasu?
Nemam baš puno takvih misli. Pokušavam vezu s partnerom graditi na iskrenom odnosu, forma kao takva mi je manje bitna. Ako se ipak dogodi ta forma, onda će sigurno biti vrlo intimna, u krugu najbližih. Što se tiče vjenčanice, u ovih 18 godina koliko radim u kazalištu, naigrala sam se nevjesta u bijelom, pa je tako moja potreba za bajkama zadovoljena na sceni više puta.

Gdje ćete provesti nadolazeće blagdane?
U krugu obitelji i najbližih.

Što Vam znači Božić?
To mi je prilika da budem blizu onih koje volim i da pomognem ako mogu onima kojima je to najpotrebnije.

Hoćete li kuhati na Badnjak ili ćete to prepustiti nekom drugom?
Taj običaj preuzima već dugo moja mama, ali i ja ako stignem na Badnjak rado pomognem. Naučila sam dobro raditi fritule i vegetarijanske sarmice. Znam da ne zvuči primamljivo za ljubitelje pravih sarmi, ali da probate, sumnjam da biste osjetili razliku.

Za koga najviše volite kuhati i na koje ste svoje recepte iznimno ponosni?
Iskreno, najviše volim kuhati kad je moj partner Oliver kod kuće i kad imam vremena. Malo sam lijena za sebe, ali ovisno o vremenu, spremim barem nešto. Mi smo vegetarijanci, pa su većinom na meniju rižota od povrća, razne tjestenine, manestrice, meksička kuhinja, wok, ponekad seitan, punjeni patlidžani i sl. Stvar je u dobrom kombiniranju namirnica što naučite s vremenom. Povrće samo po sebi nudi dosta maštovitih kombinacija.