Igor Mirković, direktor 12. Motovun film festivala, koji ove godine traje od 26. do 30. srpnja, predstavlja nam ovogodišnje izdanje najpopularnijeg regionalnog filmskog događaja.

U usporedbi s prethodnim festivalima, koliko se promijenio koncept Motovun film festivala? Koji dijelovi su evoluirali, a koji su tijekom vremena izgubili na značenju?
Izuzetno smo se malo mijenjali. Mislim da smo još u prvim godinama festivala uspjeli ubosti formu koja pali. To je nepretenciozni, neformalni, frenetično intenzivni festival koji želi biti petodnevno slavlje za ljude koji vole film i ljude koji filmove rade. Puno projekcija, puno zabave. To je ono što ljudi od nas očekuju, ono po što dolaze u Motovun i mi nemamo puno manevarskog prostora za mijenjanje koncepta. Filmovi su uvijek novi, program je drukčiji, ali uvijek slagan s istom idejom i po istom konceptu.

Koji su noviteti ovogodišnjeg festivala? U kojem segmentu posla je bilo najviše organizacijskog kaosa, a koji već teče po unaprijed utemeljenim okvirima?
Ove godine prikazujemo 94 filma u ukupnom trajanju od 93 sata, raspodijeljenih u 75 projekcija. Imat ćemo šest koncerata, tri izložbe, petnaestak razgovora s gostima, performanse, prijeme… sve to je novo, svaki komadić programa, nikad dosad viđeno na festivalu, najčešće ni u Hrvatskoj. Sve to nagurali smo u pet dana. Dakle, pet dana prepunih novoga. A o organizaciji ne običavam govoriti – zašto bi, zaboga, publiku zanimalo kako mi radimo ono što radimo? Dovoljno je da im se sviđa.

U odnosu na svjetske festivale, kako Motovun kotira? Je li se promijenio sastav publike i što po tom pitanju očekujete ove godine?
Mi smo festival s najljepšim pogledom na svijetu. Kad sjedneš u kafić kod Klaudija i zagledaš se u dolinu Mirne, shvatiš da nigdje na svijetu nema takvog festivala. Po svim drugim kriterijima, prilično smo neopterećeni našim mjestom u usporedbi s drugima. Mi radimo festival kakav nam se sviđa. Da u svojim afinitetima nismo usamljeni, vidi se i po tome što nema druge domaće kulturne manifestacije koja je imala takav sastav uglednih gostiju. Samo ove godine tu su Terry Jones, Julien Temple, Razvan Radulescu… pa do desetaka europskih filmskih redatelja i autora koji dolaze sa svih strana. Kud ćeš više...

Postoje li dominantni trendovi u tematici ovogodišnjih odabranih filmova? Osjeti li se, primjerice, utjecaj ekonomske krize ili nekog drugog globalnog faktora?
Program počinjemo igranim filmom iz Francuske koji zvuči kao dokumentarac iz Hrvatske: neki je sitni kriminalac izmislio da gradi autoput, kako bi primao mito od građevinara i lokalnih moćnika. Na drugom kraju programa, festival zatvaramo filmom o propasti grada koji je bio oličenje američkog sna i auto-industrije – dokumentarcem snimljenim na razvalinama Detroita. Program je, dakle, smješten između gramzivosti i sumraka industrijske ere. No u svom najvećem dijelu program nije političan: pokušavali smo ga koncipirati kao skladan omjer zabrinutosti i bezbrižnosti.

Nekoliko riječi o filmskoj selekciji? Koji su vaši favoriti i koji će naslovi najviše odjeknuti?
Za ljude koji su skloni radikalnom filmskom eksperimentu preporučio bih 'Ulaz u ništavilo' Gaspara Noea, koji je svakako film kakav se rijetko viđa. Oni koji vole male, tople, intimne priče, svakako trebaju pogledati 'La Pivellinu', krasan film s talijanskim naturščicima. Ako pak niste pasionirani ljubitelji filmova, zacijelo ćete najviše voljeti dokumentarac 'Bebe', koji je pokazuje koliko je različito roditi se na četiri različita mjesta kugle zemaljske. I mogli bismo tako nabrajati do sutra – po našem vjerovanju, svaki od filmova koji su u programu uvršten je s dobrim razlogom. Svatko će sam morati izdvojiti svoje favorite.