Svatko od nas u društvu ima nekog freaka. Često je toliko inspirativan da ga rijetko tko može trpjeti, no svi mu to toleriraju, čekajući one briljantne trenutke nadahnuća kad će pokazati nadarenost kakvu malo tko iz klasičnog miljea može proizvesti. Upravo je takav Ariel Marcus Rosenberg, poznatiji kao Ariel Pink. Čudak s Beverly Hillsa prošao je kroz sve razine blesavog sazrijevanja – od života u hinduističkom hramu preko rezanja vena na The Cure tokom rada u prodavaonici ploča do aktualnog druženja s braćom po zveknutosti, Miley Cyrus i Flaming Lipsima. Na tom putu uspio je uobličiti jedinstven autorski i producentski izričaj koji s chillwaveom ima veze koliko i s nasljeđem Captaina Beefhearta, a s glazbom iz crtića podjednako koliko i s porno soundtrackovima.

Zamislite da nastupate pred takvim tipom. Stavite se, drugim riječima, u kožu zagrebačkog minimalista Gorana Lautara, koji nastupa pod imenom Neon Lies, ili darovitog producenta iz Đakova Marka Vukovića, čiji izvođački moniker glasi Kimekai. I jedan i drugi pokazali su se u zanimljivom svjetlu: Neon Lies šibao je basovima i vriskovima nabijeni lo-fi elektroterorizam na sintu s Hrelića, a Kimekai ukrštao sofisticirani pop senzibilitet s protodarkerskim šarmom što mu pomaže da plasira svoj avatar po američkim studentskim radiopostajama.

I onda na binu iziđe sedam potpuno spaljenih likova koji su do maloprije prodavali nadrealne trash majice. Indijansko drag queen ritam-sekcija, metalci i likovi nalik otpadnicima iz 'Boogie Nights', na klavijaturama, gitarama i usputnim drndalicama te Ariel u šljaštećem kostimu, s dva piva zakačena o stalak za mikrofon. Krenu s 'Picture Me Gone', biblijskom pop baladom koju se ne bi sramio otpjevati ni Duško Lokin, a koju do sada uopće nisu svirali na turneji. Nastave derati po aktualnom pom-pom materijalu s 'White Freckles', ludom komadu zappolike psihodelije s iščašenim sinkopama, 'Four Shadows', epskom sprdačinom na niži ešalon britanskog metala osamdesetih, i 'Lipstick', perverznim porno chillwave pop hitićem.

Dok se pitate hoće li uopće dočekati kraj koncerta ili će mu jetra iscuriti na pozornicu, Ariel i društvo skrivaju se u oblaku gljivarskih halucinacija, ne bi li se kroz par minuta vratili radiofoničnim ljepoticama 'Only In My Dreams', i 'Put Your Number In My Phone', izvedenih u polupijanoj maniri karaokea. Koncert potom opet uroni u nježno ludilo obradom 'Baby', radijske himne 80-ih braće Emerson, potom Ariel uspije protrčati i kroz ponajveći hit s aktualnog albuma 'Not Enough Violence', da bi na bis opleo 'Black Ballerinu' u maniri peep showa, dobacujući članovima benda seksualne aluzije.

Večer je možda bila podbačaj u smislu posjećenosti, jer je Ariel Pink u indie svijetu ipak veća zvijezda nego Jose Gonzalez koji je nedavno ispunio cijelu Laubu, dok je sinoć prostor bio prepolovljen napola i pritom poluprazan. Možda je imala i napornih trenutaka, kad ni iznimno disciplinirana sviračka sedmorka nije znala kamo stremi, a ni zvuk im nije bio saveznik. No ako vam je sinoć bilo prehladno za dokotrljati se do Laube, propustili ste rijetko viđenu ludoriju koja rasteže granice eklektičnog glazbenog uživanja do točke pucanja, no nikad preko nje. Ako ste pak bili, znate o čemu govorim.